недеља, 13. септембар 2015.

MI3 – Grant Morison, Frenk Kvajtli (Darkwood 2014)

MI3
Grant Morison i Frenk Kvajtli
(Darkwood 2014)
Psi rata i pokusni kunići
Dok svet svakim danom tone u krv i očaj, dok smo u sve dubljem beznađu i bespomoćno posmatramo kako nam civilizacijske vrednosti postaju opravdanje za genocid, utopija je samo dalek ideal. MI3 nije strip o lepšim vremenima. Čak ni o boljim načinima ratovanja. MI3 je strip u kome, ukoliko zamenimo životinjske likove ljudskim, dobijamo stvarnu sliku sveta koji nas okružuje. Izdanje Darkwooda donosi sve tri sveske MI3 u tvrdokoričenom integralnom izdanju sa propratnim materijalom
To čak nije ni nova ideja. Kako god posmatrali Morisonov i Kvajtlijev MI3, kroz bilo koju vizuru ili ugao posmatranja, dobijamo isto sranje u kome neprestano živimo, a većina nas i (jedva) preživljava. Čovek je biće koje neprestano ratuje. Ratovali smo sa svim i svakim ko bi nam došao na domet strele, puške ili od skora infra-mega-ultra-nišan. Neki istoričari ili sociolozi kažu da nas rat definiše, da podstiče tehnološki i ekonomski razvoj, migracije i razmenu. Doduše, stručnjaci bi svašta rekli da opravdaju ono što ne mogu da izmene.

MI3 nam predstavlja svet gde se tri kidnapovane životinje, pas, mačka i zec, pod kodnim imenom MI3 koriste za eksperimentisanje za neke buduće ratove gde bi se sudbina država svela na sukob tih animalnih ratnika. Pritom, MI3 je vojska tokom eksperimenata nonšalantno koristila za rekreativno uklanjanje kriminalaca i državnih neprijatelja. 

Kao što je sudbina svih eksperimenata, i MI3 sledi okončanje, dekomisija, odnosno eutanazija, koju sprečava jedan od voditelja programa, doktorka Rozen, suočena sa nemogućnošću da savlada sopstveni porodični gubitak. MI3 se nalazi na slobodi, ukoliko se njihovo stanje može tako opisati, i ostatak stripa opisuje njihov pokušaj da pronađu svoj dom ili prosto mesto gde pripadaju.

Jedan od osnovnih gradivnih elemenata ovog stripa je i crtež Frenka Kvajtlija, koji ovde pokazuje izuzetan talenat. Svoju kulminaciju će doživeti, naravno, s All Star Superman, koji je opet rađen po scenariju Granta Morisona, ali i MI3 se svakako može svrstati u jedan od njegovih snažnijih radova. Od posebnog su značaja sekvence borbi MI3 sa ljudima, gde je veoma interesantno idejno rešenje autora da prikažu vremensku i prostornu percepciju ovih augmentovanih životinja. Čitalac zaista ima doživljaj da MI3 vreme vide usporeno dok je prostor iscepkan na pojedine segmente kroz koje se kreću trodimenzionalno okomito.

Postoje dva načina da sagledamo osnovnu ideju MI3, i oba zavise isključivo od naše percepcije glavnih protagonista – psa, mačke i zeca. Nema sumnje da je Morison kao osnovnu misao uzeo ideju da oslika užas vojnih eksperimenata nad životinjama, budućnost ili sadašnjost u kojoj nedužna bića preuzimaju ulogu egzekutora, saborca i topovskog mesa u imaginarnim ratovima. Ta stvarnost, zapravo,  nije toliko daleka koliko ni nerealna. Danas, kao ni u antici, srednjem ili novom veku, čovek nije imao puno moralnih ograda da koristi bića koja niti mogu niti umeju da dignu glas protiv tuđih sukoba. Hanibal je svojevremeno koristio ćupove sa otrovnim zmijama koje je bacao na palube neprijateljskih brodova. Da ne pominjemo slonove koje su obilato koristili monarsi još u sukobima sa Rimom. 

Konj je najdraža žrtva rata još od Hiksa i drevnog Egipta, konkretno Drugog međuperioda i Novog carstva. Vremenom su se ljudi dosetili pa su ih nagrđivali sve kompleksnijim i masivnijim kreacijama, pa sve do srednjovekovnog okivanja celih konja u metalne oklope, u čemu prednjače turski oklopi sa kraja 15. i početka 16. veka. Lako je modernom čoveku da stvori određeni empatiju ka tim napaćenim životinjama, ali to ne sprečava isto tako moderne naučnike i vojne glavešine da koriste životinje za medicinske i vojne eksperimente. U. S. Navy Marine Mammal Program i dan danas postoji, i usmeren je ka korišćenju morskih sisara u vojne svrhe, posebno delfina i morskih lavova. 

Već su postignuti značajni pomaci u daljinskom upravljanju i komuniciranju sa životinjama, a sve u svrhu detekcije podvodnih mina, izviđanja, infiltracije i sabotaže. Međutim, u apsurdu svakako prednjači vojni program iz Drugog svetskog rata usmeren ka korišćenju slepih miševa u bombardovanju ciljeva i položaja. Slepi miševi bi bili bacani iz aviona a svaki bi nosio bombu tešku 17 grama. Ingeniozni tvorci ovog programa su, naravno, Amerikanci, a oružje je bilo namenjeno napadima na položaje Japana. Slepe miševe je spasila atomska bomba i kraj rata.

Drugi način da posmatramo MI3 je daleko više zabrinjavajuć – iako nemam ništa protiv životinja. Da li je zapravo nužno da ovi kibernetički vojnici budu životinje? Ako odemo korak dalje od osnovne Morisonove ideje i zanemarimo rasu, i u ove monstruozne kreacije smestimo ljudska bića, poenta celokupne priče se bitnije ne menja. I dalje pred sobom imamo tri otrgnuta života koja pred eliminacijom beže ka sigurnosti i maglovitoj ideji doma. Maglovitoj u izmučenim glavama koje su izgubile svaki pojam ljudskosti i pripadnosti. Koliko izgubljenih veterana luta ne samo američkim već ulicama svih svetskih metropola, živeći od tuđe milostinje. Koliko još samo formalno preživelih ratnika besciljno luta mrtvih pogleda i klizi kroz pukotine društva. Koliko ljudi preskačemo svaki dan kunući nad njihovim mirisom ili prosto prisutnošću, jer ih je neko poslao u klanicu koja nije bila njihova niti za njih. U koliko očiju se može očitati lament nad užasima kojima su prisustvovali. Da li je vagabund koji pronalazi psa i mačku u stripu, jedini koji im pruža civilizovan tretman i ljudsko lice, jedan od njih? Da li je njegova uloga da nam skrene pažnju ko su i šta su zapravo glavni protagonisti? I koliko tih duša je bilo izloženo eksperimentima da bi se lakše ocrtala njihova primalna životinjska priroda, koja bi bila upotrebljena na bojnom polju bez obzira na posledice. 

Vijetnamski rat je u tome vidno prednjačio, toliko znamo više iz pobune te generacije nego iz otvorenosti društva u kome živimo, pa tako imamo primere eksperimenata nad snom, drogama koje podstiču agresivnost, šok terapija i drugih krvavih rituala. Ali, Vijetnam je prosto bio takav, dosta je ljudi tu "puklo" prosto iz situacionih razloga, pa se određen broj neuspelih eksperimenata može provući uz njih. Ako zagrebemo dublje, Drugi svetski rat pruža još veći broj malih užasa, i to bez potezanja Mengelea, logora, vivisekcija i inovativnih potapanja ljudi u ledenu vodu.

Dakle, ljudska lica ili pas, mačka i zec – svejedno je. Imamo tri vojna eksperimenta, svedena na prostu animalnu svest, lišene moralnih i civilizacijskih ograda. Tek predstojeća dekomisija kod njih budi elementarnu svest, izgubljenu u silovanim neuronima, ka begu u sigurnost. I stvarno, jedina sigurnost koja ih čeka je puko preživljavanje na ulici, i to se može još smatrati srećom.

Nikola Dragomirović

среда, 2. септембар 2015.

Pustinjska zvezda

Stiven Desberg i Enriko Marini: Pustinjska zvezda
(Makondo, 2014)
Tamo gde umire civilizacija
Marini i Desberg donose lice vesterna koje svi vole – surovo, prljavo i nemilosrdno. Gde je čovek čoveku vuk, i gde su granice moralnosti zamućene. Kao u životu, apsolutne krajnosti ne postoje

Kao film, književost, muzika i druge grane umetnosti, ni strip nije imun na očaravajuću brutalnost vesterna. Period od okvirno 150 godina (američke) istorije je iznedrio legende, interpretacije i ekranizacije u zavidnom broju. A zapravo, šta je toliko očaravajuće u tom kratkom periodu veoma lokalizovane istorije? Mit ili istina? Američki indijanci nasuprot belim osvajačima, koji pedalj po pedalj otimaju teritoriju iz kandži „divljaštva“, donoseći u talasima sopstvenu iteraciju zverstava civilizovanog čoveka. Ako zanemarimo romansirane varijante ranije američke kinematografije – veći deo opusa Džona Vejna i ostale kaubojci-indijanci i bogati rančeri generičke kreacije (a čak i one u izvesnoj meri prenose duh tog vremena) – susrećemo se sa zavidnim korpusom filmova, knjiga i stripova koji, manje ili više uspešno, prenose  tu brutalnu i prašnjavu realnost.


Vestern je veoma verno i detaljno zabeležen deo istorije. Uostalom, zar nije svako makar jednom izjavio kako u nedostatku stvarne i duže istorije Amerikanci beleže svoja osvajanja kontinenta sa zapanjujućom detaljnošću. Kada se osvrnemo na Konkvistu i oreol misterije koji okružuje osvajanje današnjih latinoameričkih teritorija, nepobitno je da prosečan zaljubljenik u vestern bolje poznaje legende Divljeg zapada od poluzaboravljenih lica Jukatana, Anda ili Amazona. Ali, ma koliko se trudili, pored Bilija Kida, Divljeg Bila i ostalih često pominjanih aktera (a zapravo mitova), mi veoma malo znamo o stvarnim licima Zapada na čijim kostima je i sagrađena država koju poznajemo kao SAD. Ta lica, koja su ostavili svoje živote osvajajući američki zapad, pokošeni zverstvima granice ili poklekli pod železničkim pragovima, zauvek će ostati bezimena. Te neimenovane porodice, koje su u očaju tražili makar obećanje boljeg života su bili prvi talas naseljavanja, praćeni podjednako očajnim tragačima za srećom, traperima i kopačima zlata. Železnica, vojska, trgovci, kurve i kockari bi dolazili poslednji, kao pravo lice civilizacije koja osvaja do tada netaknutu lepotu Zapada.

Čak su i indijanci, ti ponositi američki urođenici romansirani u nekim pokušajima revizije istorije. Zasluženim i neophodnim, ali ipak samo pokušajima. Ipak su oni pali kao prve žrtve ekspanzije belog čoveka u Americi. I dok njihovi običaji i kultura sada potpadaju pod domen arheologije i etnologije, i laiku je poznato da se njihov duhovni svet ponekada kod new age poklonika i modernih hipika izdiže na neosnovane stepene. Možda su žrtve u osvajanju Zapada, možda čak i riznica običaja i tradicije koja može pomoći modernom čoveku u mnogim aspektima, ali su bili i ravnopravni učesnici u divljaštvu i klanici koju danas zovemo Divlji zapad. Ili modernije – vestern. Od špageti vesterna koji su otvorili vrata planetarnoj popularnosti ovakvog, brutalnog i divljeg doživljaja, pa sve do novijih ostvarenja poput najavljenog novog vesterna Kventina Tarantina, filmski prikazi Divljeg zapada su doživljavali uspone i padove. Strip je tu bio u velikoj meri dosledniji. Dok je Lens Vorena Taftsa otvorio vrata američkoj interpretaciji vesterna koja bi više nalikovala evropski strip, Poručnik Bluberi Žan Žiroa i Šarlijea je doneo upravo onu vrstu neposrednosti koju sa sobom nosi špageti vestern. Uz hipnotišuće realan i detaljan crtež Žiroa i scenarističku genijalnost Šarlijea, Bluberi je strip koji postavlja standarde. 

Standarde koje je Žodorovski značajno pomerio svojim El Topom, čineći od vesterna metafizičku nadrealističku tvorevinu u kinematografiji, kao i Izbacivačem, stripom nastalim uz saradnju sa Bukom. Izbacivač je daleko prizemnije i konciznije ostvarenje u odnosu na El Topo, i pruža upravo onaj doživljaj sablažnjujuće brutalnosti Divljeg zapada koji čitaoci cene i vole. 

Prikazi ovog, stvarnog Divljeg zapada su postali kanon u mejstrim i nezavisnom stripu, pa čak i u komercijalnijim masovnim izdanjima poput italijanskog Teksa, ili realistične vestern tragedije u Ken Parkeru Berardija i Milaca.
U ovom slučaju, brutalnost Pustinjske zvezde (Makondo, 2014) je skoro isključivo u rukama belog čoveka. Priča počinje na civilizovanom istoku, u Vašingtonu, prateći pre svega porodične događaje oko Meta Montgomerija, šonkonerolikog visoko pozicioniranog u Ministarstvu odbrane američke Vlade, otuđenog od žene i ćerke, samozadovoljnog u svojoj osamljenosti, ljubavnici i društvenom položaju. 

Međutim, svet našeg junaka se razbija u sitne krhotine kada mu maskirani provalnici siluju i ubijaju ženu i ćerku, ostavivši ih in situ u predvorju porodičnog doma, nage i oskrnavljene, sa simbolom zvezde iznad horizonta urezanom na grudima mlađe žrtve. Zločin pokreće čitav niz postupaka Meta Montgomerija, koji postaje gonjen željom da rasvetli zločin, i koji ga vode ka granici civilizacije, ka Kanzas Sitiju, Topeci i smeru prodiranja železnice u netaknutu divljinu zapada. 


Zver koja ga čeka sa druge strane, na kraju puta i civilizacije, je Džejson Koldrej, antiteza uglađenom, školovanom i civilizovanom Montgomeriju, koji predstavlja simbol urbane civilizacije koja nadire i svih njenih čari, trulih ispod uglancane površine. 

Koldrej je, nasuprot njemu, trula jabuka u svojoj osnovi. Moćni tiranin koji poput bolesti prati nadiranje civilizacije u divljinu, donoseći kurve, kocku i sve ostale darove radničkoj klasi koja u znoju i krvi postavlja železničku prugu i polako otima zemlju iz kandži divljine. Ali, kako se ispod Montgomerijeve fasade nazire pukotina u njegovim željama i stvarnosti, tako i očigledna trulež Koldreja poseduje duboko zakopane ideale i zrnce dubljeg ludila. Vestern Jin i Jang. Apsolutne krajnosti ne postoje u životu, pa nas ni Desberg ne vređa predstavljajući takvima glavne aktere. Naime, Koldrej je duboko u srcu dete neobuzdane divljine koje mrzi civilizaciju i prezire čoveka. Za njega su svi naseljenici kuga koju treba proterati daleko od divljine i prirode. Ne može se reći da nije u pravu. Ali, njegovi metodi, zločinački u svojoj osnovi, ga sve više odvajaju od ekološke utopije o kojoj sanja. 


Ova dva antipoda, Montgomeri i Koldrej, se suočavaju u amalgamu srušenih snova i ličnih gubitaka, da bi se zapravo pokazalo da obojica sanjaju o sličnim idealima, dok će pobedu ipak odneti onaj koji je zadržao makar malo duše.

Konačan epilog priče, naravno, ne sme i ne može biti ispričan u tekstu, ali dovoljno je reći da potera glavnog junaka zadire duboko iza negativca koji je čitaocu poturen kao očigledno zlo.
Marini je svoj deo posla odradio sa visokim standardima. Crtež je detaljan i adekvatan samoj radnji, i pruža sve mogućnosti čitaocu da se utopi u srž radnje. Likovi, dinamika i kadriranje su urađeni tako da se čitalac u potpunosti može opustiti i prepustiti scenariju.



Jedna od najsnažnijih odlika ovog stripa, pored tehničke savršenosti domaćeg izdanja Makonda, je i saznanje čitaoca na kraju da priča koju su pročitali ima elemente istine. Tokom dugotrajnog procesa skupljanja istorijske građe za strip, Stiven Desberg je zasnovao svoju radnju na stvarnim likovima i događaju. Met Montgomeri, visoko pozicioniran u Ministarstvu odbrane, zapravo je postojao, i izgubio je porodicu u događajima sličnim onim prikazanim u stripu. Počinioci nikada nisu pronađeni. Arhive ministarstva poseduju tragove koji pokazuju da je Met Montgomeri služio tokom građanskog rata pod generalom Grantom, kao i da je 1869. godine postao pomoćnik ministra. Gonjen željom da pronađe ubice žene i ćerke, Montgomeri je 1872. godine podneo ostavku i otišao na zapad prateći ono što je mislio da je trag počinilaca. Sa tog puta se nikada nije vratio.

S druge strane, tragovi koji u kaznenom registru vode do čoveka koji se zvao Džejson Koldrej su daleko oskudniji, ali postoje. Koldrej se više puta pominje u vezi sa aferama i zlostavljanim devojkama iz Topeke.
Razvoj i rasplet priče u stripu su, naravno, samo plod mašte autora, ali utešno je znati da je Desberg uložio toliko truda da zasnuje svoju priču na stvarnim premisama. Uostalom, stripsko romansiranje istorije i nuđenje nepouzdane varijante ishoda je uspelo Alanu Muru u From Hell, pa zašto ne bi i Desbergu u Pustinjskoj zvezdi.

Nikola Dragomirović