недеља, 27. децембар 2015.

Piletina sa šljivama

Piletina sa šljivama, Fibra 2015

Slomljeno srce i polomljeni tar


Marđan Satrapi gradi veliki deo svoje strip-karijere na autobiografskom i zavičajnom nasleđu. A kako i ne bi, kada je deo egzotične etničke i političke pozadine koja je ujedno i neizmerno plodotvorno tlo za stvaraoce različitih medija. Implementacija ideja egzotičnosti persijske kulture, rame uz rame sa direktnim isticanjem brutalnosti režima muslimanskih fundamentalista koji tom zemljom vladaju već decenijama, recept je koji pokazuje rezultate već više puta. A popularnost te tematike je pomogla u prvom redu upravo Satrapijevoj, koja je na tim temeljima ovenčana brojnim festivalskim nagradama. Tema islamskog fundamentalizma nasuprot bogatstva te vekovne kulture nekako već duže vremena ne izlazi iz fokusa javosti, uprkos relativno kratkotrajnih pokušaja balkanskih ekstremista da ukradu svojih pet minuta slave. Satrapi je u Angilemu ovenčana nagradom za Persepolis, svoju najpoznatiju grafičku novelu o odrastanju u Iranu i emigraciji u Evropu, i već tada je fokus svetske javnosti ponovo prešao na ovu tematiku nasuprot već utihnulih balkanskih ratova. Nemirno more Helene Klakočar, sa tematikom migracije pred ratnim vihorom pokojne Jugoslavije, je u velikoj meri zanemareno upravo zbog pojave ovog prvenca Marđane Satrapi. Ona veliki deo svoje popularnosti duguje i izdavačkoj kući L'Association, pod čijim je patronatom objavila skoro sve svoje grafičke novele, pa se tako našla u društvu danas popularnih autora poput Trondhajma, Davida B., Kilofera i brojnih drugih. "Sveto trojstvo" Marđane Satrapi, Persepolis (Fabrika knjiga 2007/8), Broderies i Piletina sa šljivama (Fibra 2015) su odskočna daska za ovu autorku, koja se zadnjih godina u većoj meri bavi filmom i dečijim knjigama. Nakon sjajne ekranizacije Persepolisa, nešto manje uspešnog filma Piletina sa šljivama, Satrapi se oprobava kao režiser u La bande des Jotas i The Voices. Sa Rajanom Rejnoldsom u glavnoj ulozi, The Voices je premijerno prikazan na Sandensu, ali i pored veoma dobrih kritika nije stekao veću popularnost među publikom.

Piletina sa šljivama (L'Association 2004) je ostvarenje koje vraća fokus autorke u svoju otadžbinu, i gde se opet revitalizuje tema njene porodice i drevnosti persijske kulture. Istinu govoreći, Piletina je izvanredno i domišljato ostvarenje. Bez preteranog razvlačenja radnje, autorka je iznela naraciju kroz 80-ak strana, pružajući tačno dovoljnu dozu persijske kulture, porodičnih odnosa i narativnih preokreta.

Strip prati poslednjih osam dana života autorkinog ujaka, umetnika i poznatog svirača tara, kome u stripu daje ime Ali Naser kan. Ostaje nam samo autorkina reč da je to stvarno ime njenog rođaka, ali je sasvim jasno da je Satrapi velike delove svoje naracije romantizovala. Na početku novele, kao veoma cenjen i poštovan umetnik Ali Naser kan pokušava da nađe zamenu za polomljeni tar, autentičan persijski muzički instrument, te nakon brojnih neuspeha donosi odluku da legne u krevet i umre. I nakon osam dana anđeo smrti zaista i dolazi po njega. To sve saznajemo već iz prvih 18 strana stripa. Ostatak novele je rezervisan za njegova razmišljanja, prisećanja, odnose sa ukućanima i hronološke skokove u oba smera, a sve u toku tih osam dana svesnog samoubistva. Kako vreme odmiče, vidimo Ali Naser kana kako kopni pred očima porodice, a njegova razmišljanja postaju sve nepovezanija i dementna kako se odmotava klupko ka kraju života. Zapravo je fascinantno kako je Satrapi uspela da na veoma ograničenom broju stranica, u poglavljima koja su podeljena po danima na samrtnoj postelji, unese tako veliki broj različitih motiva. Da pobrojimo neke od njih: odnos sa decom, sudbina dvoje od četvoro dece, odnos sa ženom, propuštena ljubav, odnos sa bratom, okretanje ka muzici, odnos sa majkom i njena smrt, razgovor sa anđelom smrti, klasna raslojavanja u Iranu... I naravno, piletina sa šljivama, omiljeno jelo Ali Naser kana, koje mu je majka spremala u mladosti.

Piletina sa šljivama je duboko tragična priča, bez hepi enda, koja svoju kulminaciju doživljava upravo u prikazu osmog dana na samrtnoj postelji glavnog junaka, gde čitalac biva suočen sa zaokruženim prikazom promašenosti života i najvećim bolom Ali Naser kana koji ga je i učinio poznatim i talentovanim sviračem tara.
Ekranizacija Piletine sa šljivama, iako služi na čast originalnom delu, nosi nekoliko značajnih razlika. Bez obzira što je nastao pod budnim okom autorke, film ipak nosi daleko manje elemenata kulture i politike Irana od originalnog dela. Česta zamerka je da film ima suviše malo animiranih segmenata, za razliku od ekranizacije Persepolisa. Ali možda kao najveća kritika se može istaći odluka da se tar zameni violinom. Tar je autentičan persijski muzički instrument. Možda i jedan od najautentičnijih odlika muzičke kulture ove drevne civilizacije. Iako mu se poreklo gubi u istoriji, uglavnom se uzima da je nastao na prostoru Persije u XVIII veku. Muzičari koji izvode na taru su i danas veoma cenjeni u Iranu, a sam instrument je doživeo brojne varijacije kako u regionu tako i u svetu. Azerbejdžanski tar, nešto drugačijeg oblika i sa 11 žica, se takođe uzima kao epigon originalnog persijskog tara i nastao je približno 1870. godine. Samo ime tara vuče poreklo od persijske reči za nit ili žicu, a uticaj ovog instrumenta na globalnom nivou se može videti i u korenu reči -tar­ u instrumentima poput gitare ili sitre.

Marđan Satrapi, evropski autor grafičkih novela i filmova, nosi Persiju duboko u sebi, i to je prisutno u Piletini sa šljivama, bolnoj i tragičnoj priči. Satrapi pati za Iranom kakav je mogao biti, a ne kakav je postao i iz kakvog je pobegla. Ali Naser kan nosi patnju u sebi, i zato tako dobro svira tar. I zbog te patnje i umire. Žive patnje i polomljenog tara.

Nikola Dragomirović
*Tekst izvorno napisan za portal Svet stripa

уторак, 22. децембар 2015.

Hansi, the girl who loved the swastika

Hansi, The girl who loved the swastika
Al Hartley, Spire Christian comics 1976.
Bizarnost preporoda ili kako oprati biografiju
Propagandna književnost, pa i kinematografija od 20. veka, su od vajkada bili pogodan mamac za široke narodne mase i budale raznih profila. A kako je vreme odmicalo, i kako se razvijala nauka o krhkosti povodljivog ljudskog uma, tako su i sredstva za opijanje masa postajala sve perfidnija. O, nemojte imati iluzije – mali je procenat onih koji se mogu odupreti dobro proračunatoj i izvedenoj agresiji na samovolju malog čoveka. Da nije tako, svet bi bio mnogo mirnije i dosadnije mesto. Stoga nema razloga ni da se štosate u glavu jer ste namagarčeni, a ni da se preterano busate u grudi misleći da ste imuni na ovu vrstu mind control propagande.
Svi će se složiti da je jedan od najvećih i najuspešnijih projekata opijanja čitave nacije doveo i do izbijanja Drugog svetskog rata, holokausta i svih ostalih grozota. Ko nije bio tamo, u to vreme – a malo ko od nas danas jeste – neka ne osuđuje preterano nemački narod za naivnost i povodljivost. Protiv njih je bila uperena propagandna mašinerija jača od njih samih. Uostalom, kao što je više puta rečeno, prva zemlja koju su nacisti porobili je bila Nemačka.
No, direktna propaganda je fer-plej, direktan udarac na nečiji intelekt i moralnost, ali moguće je odbraniti se od njega. Čak i vernost određenoj ideologiji, pa i kada je reč o nacionalsocijalizmu, je stvar stava i nečijeg gledišta. Princeza Stefani fon Hohenlohe nikad nije negirala svoju bliskost sa Adolfom Hitlerom. Umrla je u Ženevi u osamdesetoj godini života. Leni Rifenštal je odigrala značajnu ulogu u propagandnoj mašineriji Rajha, posebno svojim Trijumfom volje. Nakon rata se bavila fotografijom, naročito narodom Nuba, podvodnom fotografijom i dugim životom. Umrla je sa navršene 101 godine. Nije negirala prijateljstvo sa Hitlerom, a njeni retki pokušaji distanciranja od nacionalsocijalističke ideologije su šturi i opskurni, čak i u autobiografiji koju je objavila dugo nakon rata.
Daleko bizarnija pojava je pranje biografije u bilo kom obliku. Nasedanje na indoktrinaciju a potom spiranje krvi, ili u najmanju ruku blata, grozničavim gestovima poput ribe na suvom. Gotfrid Ben, pesnik, lekar i akademik se naširoko pravdao kako je uvideo svoje greške, te kako je pristupio vojsci kao lekar da se posveti spasavanju života, pesmama i distanciranju od nacizma. Taj užareni kamen ideologije mu nije smetao kada je radijski razapeo Klausa Mana povodom odgovora na pismo koje je ovaj uputio kao intelektualac u imigraciji. Ali je naširoko prao biografiju u Dvostrukom životu (Doppelleben) 1950. godine.

Hansi, the girl who loved the swastika je delo koje ide korak dalje od Dvostrukog života. Strip je nastao prema životu Marije Ane Hiršman, učiteljice do kolena upletene u događaje iz Drugog svetskog rata, a koja se nakon pada Rajha dočepala Američke teritorije, a potom i Amerike, gde je ostatak života provela kao učiteljica. Al Hartli je adaptirao njenu životnu priču u strip za izdavačku kuću Spire Christian comics, i tako je svet bogatiji za Hansi, the girl who loved swastika, knjižicu od 36 strana neopisivih klišea.

Priča počinje u septembru 1938. godine, Hansinim prvim susretom sa simbolom svastike na zastavama koje se vijore oko nje, a koju opisuje kao veoma čudan krst. Prvi susret sa svastikom 1938. godine? Hansi, apsolutni stereotip mlade arijevske devojke – plava kosa, plave oči – vrtoglavom brzinom usvaja ideologiju nacionalsocijalizma i rado odlazi u internat za devojke u Pragu. Bibliju ubrzo potiskuje Mein Kampf, sliku Isusa kao Jevreja još brže potiskuje slika Hitlera kao mesije. Sve je to u redu, propaganda je, kao što smo rekli, moćno oružje. Ali, već do pete strane stripa možemo ozbiljno da sumnjamo u intelektualno rasuđivanje nove mlade nade nacizma – Hansi, koja se euforično gađa sa bizarnim floskulama tipa: "Mi smo ništa... Rajh je sve!" (Odgovor uz osmeh vojniku koji se žali kako je izgubio ideale kada mu je granata oduzela vid na Istočnom frontu.) Bravo Hansi!

Večito nasmejana, vedra, i potpuno nesvesna svog okruženja, Hansi pokazuje i svoje prve izlive besa pri kraju rata, kada gnevno mašući pesnicom Bibliju naziva prevaziđenom. "Ona je za kukavice i slabiće!" Kukavice i slabiće velikim masnim slovima. Bravo Hansi!

Toliko klišeizirano prikazivanje nacionalsocijalizma i okruženja majnkampfovske euforije nije pošlo za rukom ni gorepomenutoj Leni Rifenštal. Ali, Al Hartli je drugačijeg kova.
No, tu nije kraj. Hansi, nakon pogubnog pada Rajha, pada u ruke crvene zveri – Rusima. Podsetimo se, 1976. je godina, komunizam, crveno zlo, i dalje pruža pipke širom sveta, a Al Hartli je u to vreme bio preporođeni hrišćanin. Dok je slika nacizma, iako izopačena i zla (a kakva bi bila?), oslikana jarkim bojama uz večito vijorenje zastava sa svastikom, Rusi su prikazani, u nedostatku bolje reči – devijantno. Prisilni rad u logoru za zarobljenike, neprestana silovanja noću, blato i bodljikave žice. Hartli u malom broju kadrova prikazuje i više nego što je potrebno.
Prelazimo u drugo poglavlje propagandne mašinerije. Hansi je preživela svoju upitnu prošlost, još nije sagledala sve dubine svoje zaslepljenosti i indoktrinacije, suočila se sa novim "velikim zlom", i spremna je za iskupljenje. Trnovitim putem se uspinje ka američkoj zoni okupirane Nemačke. Per aspera ad astra. Prvi susret sa osvajačkim narodom polako ruši njene stereotipe, i Hansi konačno spoznaje taj spokojan, opušten i bogobojažjiv narod koji se odaziva na kolektivno ime "Amerikanci". Sarkazam nije slučajan.
"Nismo mi Rusi! Mi smo Amerikanci... bezbedna si ovde!"

Al Hartli potom traći sledećih dvadeset strana stripa na prikaz vedre opuštenosti koja zadire u sve pore američkog društva, uz blagu dozu hrišćanske kritike prema potrošačkom društvu, hipi pokretu i liberalnim strujama. Veoma blagu.
Hansi postaje učiteljica, poput njenog dopelgangera iz stvarnog života, i ponovo se povezuje sa svojom ljubavi iz domovine – Rudijem, koji joj u život ponovo unosi Bibliju. "Stvar koja joj je dugo vremena nedostajala!" Ostatak stripa nije potrebno prepričavati. Hansi i Rudi se na smenu zaklinju zastavi, citiraju Bibliju, propovedaju reč božiju i komentarišu američki način života i slobodu u novoj domovini sa još većim budalastim oduševljenjem nego što je bilo prikazano u prvoj polovini stripa. Hansi je ponovo našla svoj osmeh.

Dobro, Hansi nije najgori strip koji je ugledao svetlost dana, ali je veoma blizu. I sve to duguje drugom delu, odnosno američkom segmentu. Prosto je neshvatljivo da je Hartli prikazao junakinju koja sa apsolutno istim entuzijazmom prihvata ideje nacizma i američke hrišćanske demokratije, pri čemu se ovo potonje postavlja kao ideal težnji jednog društva. U svetlu nastanka, odnosno političkih činilaca tog doba, kao i ideološkog smera kako izdavača tako i autora, evidentna je želja da se Amerika postavi kao antipod nacionalsocijalizmu i tada aktuelnoj komunističkoj pretnji. Ali, u današnjem svetlu strip deluje bizarno, posebno sekvence Hansinog zaklinjanja američkoj zastavi.
Kada je reč o originalnoj junakinji, Mariji Ani Hiršman, sasvim je jasno da ona sa gorljivim entuzijazmom novopronađenog hrišćanina pokušava da spere ljagu nacističke prošlosti, a da ujedno pokaže lojalnost novoj domovini po principu "veći katolik od rimskog Pape". A bolje da ne zalazimo u to šta je vodilo Ala Hartlija, koji je pre 1967. godine imao dugu istoriju u Marvelu, koja je sezala čak do Timely comics epohe ove izdavačke kuće. I tako je čovek koji je crtao superheroje, horore i avanture doživeo hrišćanski preokret, nakon čega se okrenuo Archie comics i hrišćanskim stripovima. (Otud i crtež u Hansi neodoljivo podseća na one iz Archie comics) A očigledno i patriotskim. A patriotski zanos, kada se gleda sa strane, izvan "kutije", uvek deluje paradoksalno naivan – i bljutav.
Hansi, the girl who loved the swastika  je moguće u celini pročitati na sledećem linku (http://www.scribd.com/doc/8487/Hansi-the-Girl-who-Loved-the-Swastika#scribd), ukoliko neko ima živaca i stomak za to. Moja je preporuka da nađete unutrašnji mir i date sve od sebe, kao da pristupate nekom sociološkom projektu. A ako ne uspete... pa, manje-više vam je sve već napisano ovde.

Nikola Dragomirović