уторак, 28. јун 2016.

Slejn – Rogati bog (Komiko 2015)




U zagrljaju Rogatog boga
Osnovni zaplet u serijalu prati lutalicu Slejna Mek Rota u pratnji patuljka Uka, i njegov put od otpadnika iz plemena pa do kralja svih plemena Tuata De Danan iz mitske zemlje Tir Na Nog. Mils postavlja na pozornicu i rasu Fomorjana vođenih zlim pandanima Druida – Drunima, na čelu sa Gospodarem Volšebnim Svlak Fegom, starom inkarnacijom Rogatog boga – i stavlja ih nasuprot Slejna i njegovih plemena. Ovaj epski sukob doživljava kulminaciju upravo u priči Slejn – Rogati bog, koju je novosadski Komiko nedavno objavio i kojom se domaća publika zapravo prvi put upoznaje sa ovim serijalom


Na levoj obali reke Bojne u Irskoj nalazi se gradić Slejn, koji je nastao još u drevnim vremenima. Ime je dobio po prvom kralju Irske Slejnu Mek Deli (Slaine mac Dela) koji je, po predanju, tu sahranjen, tačnije na uzvisini nedaleko od naselja koja nosi isto ime. Kralj Slejn je, po predanju, živeo pre najmanje tri i po hiljade godina, vladao je Irskom samo godinu dana, a njegova istorija je izgubljena u maglama keltskih legendi. Datiranje vladavine Slejna, sina Dele, se kreće u rasponu od XVI veka pre naše ere po Džofriju Katingu, istoričaru iz XVII veka, pa do XX veka pre naše ere po Analima četiri gospodara


U oba slučaja, Slejn se sa svoja četiri brata i pet hiljada ratnika iskrcao na obale Irske i pokorio čitavu zemlju, nakon čega je ostrvo podeljeno na pet delova, pri čemu je Slejn postao vrhovni kralj. Slejna je nakon smrti nasledio njegov brat Rudrajga, koji nije uspeo da prevaziđe usud prvih kraljeva Irske – vladao je samo dve godine.  Međutim, drevni kralj Slejn je poslužio čuvenom britanskom strip autoru Petu Milsu kao predložak za stvaranje jednog od nesvakidašnjih serijala britanske scene – Slejna. Mils već decenijama važi za jednu od ključnih ličnosti britanske strip scene, posebno od kada ju je sedamdesetih praktično revitalizovao zajedno sa Džonom Vagnerom. U prethodne četiri decenije Mils je bio autor ili koautor nekih od najpoznatijih naslova "2000AD", najznačajnijeg britanskog strip magazina koji i dalje krasi kioske širom kraljevine. Tokom svog postojanja "2000AD" je bio odskočna daska brojnim čuvenim autorima koji predstavljaju okosnicu "britanske invazije" na američku strip scenu, poput Alana Mura, Nila Gejmena, Brajana Bolanda i Granta Morisona, aktuelnog urednika američkog "Heavy metala". Mils je ostao u "2000AD", uz povremene izlete ka frankofonim područjima i Americi. Kao autor stripa Charley’s war o užasima Prvog svetskog rata, ili naučnofantastične sage ABC Warriors, postaje scenarista stripova poznatih po svojevrsnoj mešavini satire, necenzurisane brutalne akcije, domišljate avanture i neizostavnog britanskog crnog humora. Milsu se mogu pripisati i neke od najuspešnijih epizoda ikoničnog Sudije Dreda, dok se raspon motiva u njegovim stripovima kreće od vampirskih saga, preko mitoloških priča, pa sve do SF-a poput American reaper.
SLEJN MEK ROT: Kao tvorac Slejna, Mils se oprobao u varvarskom fentezi ambijentu inspirisanom keltskom i irskom mitologijom. Serijal Slejn se prvi put pojavljuje u magazinu "2000AD" broj 330 iz 1983. godine. U početku je serijal realizovan uz pomoć Milsove supruge Anđele Kinkejd koja je bila zadužena za crtež, da bi se nakon nje uključivali i Glen Fabri, Masimo Belardineli i Majk Mekmahon. Ličnost glavnog junaka po kome serija nosi ime je nastala po uzoru na pomenutog prvog kralja Irske Slejna Mek Dele, s tim što mu je u stripu patronim promenjen u Mek Rot. Često se navodi da je Slejn inspirisan Konanom Roberta Hauarda, što je u velikoj meri pogrešno. Povezuju ih samo ambijent u kome se kreću, kao i obilno korišćenje mitologije. Ali, tamo gde je Konan neubedljiv, Slejn ostvaruje svoj najveći uspeh. Delo Peta Milsa obiluje keltskim i irskim mitološkim referencama koje, paradoksalno, u velikoj meri približavaju ovaj strip klasičnoj hronologiji i istoriji Irske, a ne distanciraju se od njih. Dok se Konan udaljava od nas mistifikujući legende, Slejn nam se približava u formi keltske i irske protoistorije.
Osnovni zaplet u serijalu prati lutalicu Slejna Mek Rota u pratnji patuljka Uka, i njegov put od otpadnika iz plemena pa do kralja svih plemena Tuata De Danan iz mitske zemlje Tir Na Nog. Mils postavlja na pozornicu i rasu Fomorjana vođenih zlim pandanima Druida – Drunima, na čelu sa Gospodarem Volšebnim Svlak Fegom, starom inkarnacijom Rogatog boga – i stavlja ih nasuprot Slejna i njegovih plemena. Ovaj epski sukob doživljava kulminaciju upravo u priči Slejn – Rogati bog, koju je novosadski Komiko nedavno objavio i kojom se domaća publika zapravo po prvi put upoznaje sa ovim serijalom. Rogati bog je prekretnica u serijalu o Slejnu Mek Rotu, pošto je upravo od ove priče, koja je izlazila u magazinu "2000AD" od maja 1989. pa sve do septembra 1990, popularnost Slejna u Britaniji eksponencijalno porasla, a veliku zaslugu za to je imao i Sajmon Bizli čiji crtež krasi ovu priču.
SAJMON BIZLI: Bizli je jedinstven autor u svetu stripa, u potpunosti samouk crtač sa karakterističnim stilom i izražajem. Gradeći karijeru na omotima albuma i majicama hevi metal bendova, konačno je 1987. godine pristupio "2000AD" gde počinje njegova karijera crtača stripova. Nakon ABC WarriorsaSlejn je njegov drugi rad za ovaj magazin, da bi se kasnije angažovao i na već tada čuvenom Sudiji Dredu. Istovremeno počinje i da stvara za američko tržište, gde mu je najprepoznatljiviji rad na DC-jevom serijalu Lobo. Njegov crtački odraz, najupečatljiviji upravo u Slejnu, karakterističan je po upotrebi mnoštva stilova, od akrilnih tehnika do mastila. Što se tiče crtačkih uzora, Bizli sâm navodi Bila Sjenkeviča i Ričarda Korbena, dok su mu slikarski uzori Salvador Dali i Gustav Klimt. U Rogatom bogu koristio je prevashodno akrilno slikarstvo, tamnih pastelnih tonova i oštrih linija, sa često bizarnim i prenaglašenim likovima. Senke i tonovi crteža u Rogatom bogu doprinose sumornoj, skoro gotičkoj atmosferi priče. Bitke nisu razrađene u teatralnom stilu američkih stripova, već su urađene u maniru ilustracija epova i legendi.
Priča Rogatog boga može se u potpunosti pratiti neovisno od ostatka serijala, pa se ova knjiga može posmatrati i kao zasebna celina. Svi aspekti pozadine likova su objašnjeni u toku radnje, pa nije potrebno nikakvo predznanje. Priča prati Slejna Mek Rota, sada već kralja svog plemena, u epskoj potrazi za moći Rogatog boga i darovima drevne boginje zemlje Danu, želeći da ujedini sva plemena u borbi protiv Fomorjana, Druna i poludelog Gospodara Volšebnog Svlak Fega. Lik Svlak Fega je posebno interesantan u smislu tipologije negativaca. Osim što su mu posvećeni neki od najboljih citata u stripu (Oči bez života... glave rastavljene od tela... hrpe lešina... to su ugodne reči za mene...), Gospodar Volšebni Svlak Feg je antipod glavnom junaku čiji je nivo imaginacije nedostignut u obimnom nastavku sage o Slejnu nakon Rogatog boga. Svlak Feg je prikazan kao poludeli stari leš, koji već hiljadama godina odbija da napusti znamenje Rogatog boga. Upravo na tom mestu se Pet Mils ponovo približava protoistoriji i praistoriji Evrope, smeštajući Svlak Fega u vremena izgubljene naracije. Po Milsu, on svoje korene vuče iz mitskih vremena gde je prikazan kako pleše u guvnu koji datira iz zaboravljenog doba veštica, kada je predstavljao benevolentnu i neophodnu silu prirode. 




U tu svrhu Bizli nam, pri prvom upoznavanju sa Gospodarom Volšebnim, prikazuje paleolitsku umetnost iz pećine Troa Frer, na granici sa Pirinejima, gde je stvarno prikazan nagi vrač ili mitska ličnost sa rogovima, upravo kako je prikazan i Svlak Feg u Rogatom bogu. Dakle, dobijamo i geografsku pozornicu jednog dela stripa, a ujedno i hronološku referencu na koju se možemo osloniti u potrazi za Rogatim bogom. Svlak Feg je nekada predstavljao deo evropske praistorije, da bi u osvit pisane istorije postalo neophodno da njegovu krunu od rogova preuzme nova ličnost – Slejn.
Od svog nastanka Rogati bog se ustoličio kao najvažnija herojska epopeja britanskog stripa, a njegov uticaj se širi i van granica Britanije (u seriji HBO-a True detective mogu se videti predstave žrtava prikazanih poput Rogatog boga iz stripa, a i predstava istoimenog vikanskog božanstva je u velikoj meri slična). Rogati bog je našao svoje mesto i u antologiji 1001 comics you must read before you die Pola Graveta, jednog od najvećih eksperata za devetu umetnost.
Popularnost Rogatog boga u Britaniji je tolika da je ovaj strip do danas doživeo nekoliko reizdanja integralnog albuma, poput ovog koje je prezentovano domaćoj publici. U svakom slučaju, mora se odati priznanje na izboru priče iz serijala Slejn, jer ako bilo koji strip treba pročitati iz opširne, a na našem prostoru zanemarivane britanske produkcije – to je Rogati bog.
Nikola Dragomirović
("Vreme" 1303, "Znak sagite" 21)

понедељак, 13. јун 2016.

Pustolovina u Darkvudu (Zagor i Dragonero)

Odvedi me tamo, gde su čuda moguća...

Univerzumi stripa, posebno u okviru jednog izdavača, su isprepletane kohezivne strukture čiji je narastajući trend, pa i prohtev čitalaca, međusobni krosoveri dva ili više junaka. Ova pojava je najzastupljenija u američkom superherojskom stripu, ali ni Boneli produkcija nije više imuna na ovakav vid privlačenja publike. Najveći razlog zašto se izdavači upuštaju u ovako ambiciozne, pa čak i rizične postupke su svakako tržišne prirode, a opet uzrokovane uspesima priča poput Crisis on infinite Earths, Civil war ili Final crisis.


Kada je reč o, nama najpristupačnijoj, Boneli produkciji, stvari su donekle smirenije. Kod Boneli junaka nema impresivnih krosovera, epskih bitaka gde učestvuje nekoliko desetina junaka istog izdavača u očajničkoj borbi protiv univerzalnog zla. I nadajmo se da ih neće ni biti, jer bi to značilo krajnju banalizaciju ovog izdavača. Razlog za to je, pre svega, vremenska i prostorna barijera koju ovi junaci ne mogu preći. Zagor živi u prvoj polovini XIX veka, dok se Teks, koji mu je vremensko/prostorno najsrodniji, kreće u okruženju mlađem čak pola veka. Mister No, čika Marti i Dilan Dog su u još većem hijatusu od ovih klasičnih junaka. Doduše, putanje ova tri junaka se čak ponekad i ukrste, što smo mogli videti u susretima Martija i Dilana na stranicama edicije Dilan Dog Superbuk u izdanju Veselog četvrtka, dok nam "Obojeni program" 3 Veselog četvrtka donosi niz minijatura interakcije Dilana sa nekoliko junaka Bonelija – Napoleon, Marti, Mister No i Nejtan Never. Domaća publika nije imala priliku da pročita avanturu u kojoj se susreću Marti Misterija i Mister No, a koja je objavljena u okviru Mister No specijala pod nazivom Fuga da Skynet. Domaći izdavač Arkona je objavio dve knjige sa susretima Marti Misterije i futurističkog Nejtana Nevera, krajnje potcenjenog i još manje objavljivanog kod nas (eh!). U epizodama Zarobljenik budućnosti i Tajna baze "Drugde" autori na veoma domišljat način prevazilaze tu viševekovnu vremensku barijeru, a da ne uključuju putovanje kroz vreme niti druge dimenzije. Tu nije kraj susretima ova dva junaka, ali je domaća publika zasad beznadežno uskraćena za epizode iz redovne serije Nejtana Nevera, gde je ujedno i epilog celokupne sage sa Atlantidom koja je jedno od karakterističnih pečata celokupnog Martija Misterije. Mister No se do sada nije direktno pojavljivao u serijalu Nejtan Never, iako postoje brojne reference koje aktuelizuju njegovo prisustvo u prošlosti ovog pomalo postapokaliptičnog sveta.
I tu dolazimo do poslednje aktuelnosti u domaćem Boneli izdavaštvu, koje je kod nas većinom povezano sa Veselim četvrtkom. Biblioteka "Obojeni program" nam donosi priče iz kolor edicija više junaka ove izdavačke kuće. Osmi broj ove edicije je rezervisan za susret relativno novijeg junaka Bonelija – Dragonera – i žive legende stripa na našim prostorima – Zagora. Susret Zagora i Dragonera sa naslovom Pustolovina u Darkvudu, ovaj put je realizovan u priči u boji na 128 stranica, po scenariju Stefana Vijetija i sa crtežom Valtera Venturija.
Prvo se postavlja pitanje zašto baš ta dva junaka da ukrste mačeve... Sekire... Da podele stranice. Dragonera od ostatka Boneli univerzuma – a sve više smo svesni da se radi o jednom kosmosu junaka koji postoje na istoj Zemlji u različitim periodima – deli više od vremena i prostora. Dragonero je serijal o drugoj dimenziji, svetu magije i mačeva, epske fantastike čija popularnost već duže vreme narasta širom sveta. Svesni smo da susret Dragonera sa bilo kojim junakom Boneli univerzuma ujedno znači i cepanje te međudimenzijske barijere. E, otud i Zagor u celoj priči. To je prvi razlog: Zagor iza sebe ima pozamašnu tradiciju odlaska u dimenzije mača i magije, vilenjaka i orka, demona i drevnih bogova. Drugi razlog je – jer je to Zagor, zaboga. Šta je više cool od toga da Zagor prošeta van Darkvuda. Ali, ovaj put nije Zagor taj koji prošeta među granicama dimenzija (ili jeste...?). Jedna od prvih Zagorovih eskapada tog tipa se odigrala u epizodama koje je napisao Ticijano Sklavi i nacrtao pokojni Franko Donateli.

Čuvene Horde zla, kod Veselog četvrtka objavljene u ediciji "Odabrane priče" 1 – Crni gospodar, odvele su Zagora u zemlju Gondor pomoću drevne knjige (fentezi kliše bez premca), pravo u zagrljaje goblina, zmaja, tačno dva čarobnjaka i horde živih kostura. Kasnije nas Bozeli i Torićeli vode u jednu drugu izmaštanu zemlju, Tir-Na-Nog, u specijalnom broju Zagora 11, kod Veselog četvrtka "Specijal" 4 – Princ vilenjaka. 

Bozeli nam sad donosi malo razrađeniju priču u kojoj bolje upoznajemo taj paralelni svet bajki i legendi, dok je ovaj specijal ujedno i najbolji Torićelijev rad na Zagoru. Tu se Torićeli u neku ruku i deklariše ao autor koji će biti zadužen za slične Zagorove priče. U zasad poslednjem pojavljivanju čarobnjaka Kandraksa, kod nas objavljenom u "odabranim pričama" 32 – Povratak Kandraksa, u priči sastavljenoj iz tri segmenta, Torićeli je bio zadužen za ilustraciju Zagorovog odlaska u zemlje iz irskih legendi, gde se borio rame uz rame sa drevnim keltskim junacima protiv Mračnog Dona. Torićeli je taj put doneo srodan crtački stil, malo manje impresivan nego u Princu vilenjaka, ali opet dobar rad.

U prvom Gigantu Zagor, zaslužno zamrloj ediciji Zagora na velikom formatu koju domaća publika u Srbiji nije imala prilike da čita, Torićeli je opet na papir doneo demone, orke i druga izmaštana stvorenja, koja su ovaj put prešla granice legendi i mašte u Darkvud, ali sama priča je daleko ispod očekivane.

I konačno, dolazimo do najnovijeg izdanja Veselog četvrtka, "Obojenog programa" 8 – Pustolovina u Darkvudu. Ali, ovaj put to nije priča o Zagoru. Zagor ovde nastupa kao pomalo mistični heroj iz drugog sveta, pošto je osnova narativa smeštena u svet Dragonera. Jan i Gmor su ti koji prelaze prag između svetova, i pretnja po Darkvud dolazi iz njihovog sveta. Epika Dragonerovog univerzuma i atmosfera Zagorovog vestern ambijenta su lepo ukomponovane, i jedina zamerka može da se usmeri na dužinu avanture, pošto je 128 stranica stvarno malo za ozbiljniju razradu priče. Ali, bez obzira na to, ova mešavina atmosfera stvarno razonodi i uvuče čitaoca u jedan nesvakidašnji i retko viđani aspekt Bonelija. Naravno, nije ovde reč o najboljoj priči nijedne od ove dve serije. Ipak, osnovna svrha je ispoštovana – zabava je tu, neobičnost priče isto tako. Stefano Vijeti je dokazano kvalitetan scenarista kada je o Dragoneru reč, a bonelijevski zanat je izoštrio višekodišnjim radom na serijalu Nejtan Never koji u Italiji uživa veliku popularnost (eh!), i otud akcenat priče na ovom izmaštanom dvojcu Jan-Gmor, dok se primećuje da je daleko manje vičan oslikavanju Zagorovog sveta, koji u nekim segmentima daleko više podseća na predele gde vladaju magija i zmajevi. Jan i Gmor, dakle, prelaze prag svetova i stižu u Darkvud, i prvi susret sa našim starim junacima će se odigrati kako i treba – okršajem. Tu su, naravno, umešani i guli, džinovi i jedan zli tehnokrata Oram Tais.

I Valter Venturi je ovde odradio prilično kvalitetan posao kada je o crtežu reč. Nakon prvog kolor Zagora, kod nas objavljenog kao "Obojeni program" 2 – Duhovi kapetana Fišlega, i jednog Zagor Specijala (broj 27) – Kristofer mora umreti, postoje naznake da će ovaj autor postati daleko redovniji crtač na Zagoru – makar dok ga ne ugrabi plaćenija redakcija.
Još jedna interesantna pojava: znamo da su sve naslovnice Zagora, bez izuzetka rad pokojnog Galijena Ferija. "Obojeni program" 6 – Prošlost Džimija Gitare je nosio naslovnicu koja je rad Baneta Kerca, ali to je slučaj samo u domaćem izdanju. U originalnom izdanju Bonelija naslovnica je rad Galijena Ferija. Ovo je prvo izdanje Zagora, bilo koje vrste u Italiji, koje u originalu krasi naslovnica koja nije rad pokojnog Ferija, već zapravo Rubinija, autora čiji rad možemo da pratimo i u najnovijim kiosk izdanjima Zagora 107-109 Veselog četvrtka.
Konačni sud o Pustolovini u Darkvudu može biti sasvim pozitivan, samo uz uzdržanu strepnju da ovakvi eksperimenti ne uđu u redovnu ponudu Bonelija, kao što su besmisleni krosoveri i eventovi ugušili iole kvalitetnu produkciju američkog superherojskog stripa. Sporadičnost ove pojave u Boneliju je zasad kuriozitet koji je poželjno ispratiti i dobro se zabaviti. U ovom slučaju, zabava je tu.
Nikola Dragomirović

уторак, 7. јун 2016.

Šabute – Mobi Dik (Besna kobila 2015)

Kit beo kao smrt

Šabute je rasteretio Melvilovo delo i uspeo da zadrži i dočara svu privlačnost Mobi Dika, a ujedno je izbegao zamku da napravi još jedno skraćeno instant ostvarenje za široke narodne mase i lenjivce koji beže od velikog broja gusto kucanih stranica

Strip adaptacije poznatih književnih dela su veoma osetljiva tema. Zapravo, slično je i kod drugih vidova adaptacije, tu strip nema povlašćen ili podređen položaj, posebno kada je reč o književnom delu koje je ekranizovano, ilustrovano i na druge načine zloupotrebljavano do granica dobrog ukusa, kao što je slučaj sa Melvilovim Mobi Dikom. U tom slučaju je neophodno da umetnik pokaže izuzetan senzibilitet ili novo viđenje da bi isplivao u moru prosečnosti. Poput Željka Paheka i Žana-Pjera Pekoa, koji su od svog dvotomnog Mobi Dika pravljenog za francusko tržište stvorili SF tragediju o egzodusu i osveti, pri čemu je opsesija njihove verzije kapetana Ahaba predstavljena u vidu bele komete. Druge strip adaptacije romana Hermana Melvila se teško mogu ubrajati u dela vredna pažnje. Ili je reč o doslovnim ilustracijama književnog predloška, poput onih iz Pan stripa 23, Ilustriranih klasika 6 i Marvelove adaptacije iz 2007, ili pak o parodijama i kratkim veb-stripovima. I gde su tu smešteni Kristof Šabute i njegov dvotomni Mobi Dik iz 2014/15. godine, nedavno objavljen u integralnom izdanju Besne kobile? Pre svega, odgovor se krije u umetničkom pristupu naraciji i crtežu kojim se ovaj Alzašanin istakao brojnim ostvarenjima u decenijama pre nego što se uhvatio u koštac sa jednim od najpoznatijih američkih književnih ostvarenja 19. veka. A put koji je Kristof Šabute prešao od opisivanja sujevernog ruralnog miljea rodnog Alzasa, francuske regije na samoj granici sa Nemačkom, koja je pored njega iznedrila slikara Gistava Dorea i dva dobitnika Nobelove nagrade za fiziku, vodio ga je ka moru koje je vremenom postalo njegova opsesija.
VEŠTICE I PUN MESEC: Šabute stupa na strip scenu devedesetih godina, i posebno privlači pažnju javnosti Vešticama iz 1998. godine – kompilaciji kratkih priča u kojima se magija i sujeverje prepliću u komičnim i horor elementima. Veštice zapravo ukazuju i na snažan uticaj Didijea Komesa, nešto starijeg belgijskog autora nemačkog porekla i prijatelja Huga Prata. Koliko grafički toliko i tematski, Komesov uticaj se ogleda u prikazivanju ljudi sa margine društva i neznatnog uvođenja mistike. I dok se Baru istovremeno upušta u oslikavanje marginalizovanog gradskog miljea i migranata (Kitaja bluz, „Vreme" 1281), Šabute se hvata u koštac sa prostim ljudima, seljanima i marginalcima, zarobljenim u svojim malim svetovima.
Izdavačka kuća Besna kobila je 2010. godine objavila Veštice u integralnom izdanju sa još jednim značajnim stripom Kristofa Šabutea, Punim mesecom, izvorno objavljenim 2000. Pun mesec je Šabuteu doneo značajniju svetsku slavu, kao i nekoliko nagrada i nominacija. Ovaj strip, u kontrastu sa Vešticama, donosi celovitu priču slobodno inspirisanu Skorsezeovim filmom After hours, i vodi aktera kroz jednu haotičnu noć. Ali ni ovde Šabute ne odoleva izazovu da na kraju uvede elemente magije, ovog puta vudua, čime se strip savršeno uklapa u atmosferu drugog stripa iz integralnog domaćeg izdanja.
Ali kako vreme odmiče, Šabute se okreće pričama o moru i pokazuje izuzetan talenat za dočaravanje epske poezije mora, barki i samoće na talasima okeana. Nakon što se oprobao u Purgatoire, gde se okrenuo potpunoj dekonstrukciji svog glavnog junaka i istraživanju dubina očaja u koje može da gurne svoje aktere, Šabute je 2008. godine dočarao samoću i izolaciju, u punom smislu tih reči, u grafičkom romanu Tout seul (Sam samcit), da bi već sledeće godine usledio Terre neuvas o životnim teškoćama ribara iz Njufaundlenda.
I konačno, posle skoro 20 stripova i grafičkih romana, Šabute se prihvatio adaptacije jednog od najpoznatijih "morskih" književnih ostvarenja – Mobi Dika. Ali dok je Herman Melvil iza sebe imao bogato iskustvo moreplovca, Šabute je dete planinskog Alzasa. Dok je Melvil mogao da se osloni na veoma dobro dokumentovane istinite priče o susretima sa Moka Dikom, stvarnim belim kitom iz prve polovine 19. veka, koji je odgovoran za smrt najmanje 100 mornara i nekoliko potopljenih kitolovaca, Šabute je imao teret slave Mobi Dika na plećima i šansu da bude svrstan među nekolicinu umetnika koji su uspeli da iznesu ovaj umetnički projekat. I uspeo je.
OKEAN SLIKAN TUŠEM: Šabuteov Mobi Dik na 255 stranica prenosi celokupnu priču sadržanu u originalnom književnom delu. Tokom stvaranja Mobi Dika Melvil se susretao sa prepričavanjima i legendama moreplovaca, kao i sa istorijskim dokumentima iz Nentaketa, koji su mu verodostojno dočarali užas Moka Dika, belog kita koji je terorisao kitolovce dvadesetih godina 19. veka. Ovu priču je Ron Hauard 2015. godine verno preneo na filmsko platno filmom U srcu mora na osnovu istih dokumentovanih spisa kapetanije iz Nentaketa, koji su bili dostupni i Hermanu Melvilu. Ali Šabute je svu svoju energiju slio na poetičnost Mobi Dika, više nego na dokumentarnu verodostojnost lova na kitove, izbegavši i zamku da stvori još jedno skraćeno instant ostvarenje za široke narodne mase i lenjivce koji beže od velikog broja gusto kucanih stranica. Velika zasluga za to ide lakoći kojom Šabute grafički dočarava scene Nentaketa i pomorskog života u crno-beloj tehnici, bez prenatrpanosti detaljima, a opet bez izostavljanja neophodnih motiva i stilizacije. Jakim kontrastima crnila i beline, kjaroskurom i širokim crnim površinama Šabute dopušta slikama da služe kao nema naracija koja vodi čitaoca u pojedinim segmentima romana, što nesumljivo doprinosi atmosferi.

Veoma je interesantan i sam pristup naraciji. Šabute je podelio ceo grafički roman na kraća poglavlja, kojima je davao naslove ispod kojih je stavljao kratke citate iz knjige koji odgovaraju toj glavi. To je jedini vid naracije u prvom licu koji susrećemo u ovom stripu, i to više kao dedikacija ili referenca na književni predložak. Šabute je dozvolio slikama da služe kao nemi naratori, dok je sav tekst stripa smešten u dijaloge i monologe. Ako se setimo da je knjiga Mobi Dik pisana u prvom licu, u vidu ispovesti jedinog preživelog sa "Pikvoda", kao i da počinje jednom od najčuvenijih rečenica u književnosti, ovaj pristup može da začudi čitaoca. Ali u tome se ogleda originalan pristup Kristofa Šabutea, koji postaje očigledan tek na kraju romana. Šabute završava strip sa prikazom Mobi Dika koji vuče Ahaba na dno okeana na šest stranica, i epilogom u kome prikazuje preživelog kako se drži za spasonosni kovčeg, ispod čega stoji: „Zovite me Ismail..." Strip se završava rečenicom kojom počinje izvorni Mobi Dik, čime Šabute sugeriše da sve vreme nije ni stvarao adaptaciju romana Hermana Melvila, već je oslikavao događaje koji su doveli do toga da Ismailova ispovest postane roman poznat kao Mobi Dik. Tada postaje jasno odsustvo naracije u prvom licu tokom celog stripa, kao i odsustvo prve rečenice romana koja bolno nedostaje od prve stranice.
Nikola Dragomirović
("Vreme" 1316)