субота, 12. новембар 2016.

Strip: Skim (Komiko 2016)

Banalnost površnosti

Da li se sećate tinejdžerskih dana? Otuđenost od sveta i supa hormona koja okolinu čini krivom za sve, dok niko ne razume te mlade ljude. Roditelji su površni, i brinu više za formu ponašanja tinejdžera nego za suštinu misli koje im se kolaju u glavi. Profesori su tek posebna priča. Svaki poznanik iz škole je najbolji prijatelj i najveći neprijatelj – u zavisnosti od doba dana i vremenskih prilika. Ova tema je jedna od najzahtevnijih u miljeu kojom se bavi posebna vrsta devete umetnosti, koju poznajemo pod zbirnim imenom slice of life. Ti komadići života, istiniti ili izmišljeni, su ovekovečeni u stripovima koji s razlogom mogu poneti ime grafičkih romana. Upravo tako možemo opisati Skim, strip Kanađanki japanskog porekla Mariko i Džilijan Tamaki, rođaka odraslih u Alberti. Skim je relativno poznato ostvarenje iz sveta stripa, a odnedavno i čitaoci iz Srbije i regiona mogu da se upoznaju sa njim zahvaljujući izdanju novosadskog Komika.


Mariko Tamaki (1975) je nakon pisanja scenarija za Skim postala poznata spisateljica, dok je pet godina mlađa Džilijan ostvarila zavidnu karijeru kao ilustrator i živi u Njujorku. Međutim, u vreme nastanka Skim (2008) ove dve mlade autorke su još nosile živa sećanja na tinejdžerske dane devedesetih i nepravednost sveta u očima adolescenata. I to se oseća tokom celog stripa. Rođake Tamaki su u velikoj meri bazirale ideju za nastanak svog najpoznatijeg grafičkog romana na plećima "starijeg brata" – Sveta duhova Danijela Klouvsa. Klouvs je devedesetih odškrinuo vrata ovom podžanru stvarajući grafički roman koji je ekranizovan 2001. godine, čime je popularnost žanra vrtoglavo porastao. Svet duhova uživa značajnu popularnost i u krugu poznavalaca stripova u Srbiji, a Komiko je od 2011. objavio dva izdanja ovog grafičkog romana. Svet duhova prati kratak period u životu dve tipične američke tinejdžerke iz šablonskog okruženja neimenovanog provincijskog gradića. Inid i Rebeka se kreću tim okruženjem poput duhova, otuđene od okoline i ispunjene nelagodom s kojom se svaka od njih nosi na svoj tinejdžerski način. Klouvs je grafički oblikovao Svet duhova jednostavnim crtačkim stilom, a da bi pojačao utisak maglovljenja u kome se nalaze ove dve tinejdžerke i opravdao naslov ceo roman je okupao monohromnim plavim tonom.

Dok je Klouvsovo remek-delo postajalo sve popularnije, Aleks Robinson je stvarao svoj "komadić života", grafičku novelu na prvi pogled zbunjujućeg naslova Box Office Poison (Ofucani holivudski film, Fibra, Zagreb 2009). Robinson je napravio daleko širi presek života grupe prijatelja i poznanika, suočavajući ih sa svojim malim pobedama i mnogo češćim porazima. Za razliku od Sveta duhova, Robinsonov roman se bazira na zrelije adolescentske godine, tačnije na period nakon studija, gde se svi suočavaju sa punim značenjem reči "život". Međutim, ono šta povezuje ova dva grafička romana su nestvarnost okruženja i nemogućnost glavnih aktera da se povežu sa svetom. Dok Klouvs oslikava dve tinejdžerke koje indiferentno traže svoj put i tragaju za smislom, Robinson opisuje grupu zrelijih ljudi koji su svoje usmerenje već odabrali, nerado preuzimaju uzde svog života i suočavaju se sa svim lošim izborima koje taj život donosi.


Rođake Tamaki su osmislile Skim pod snažnim uticajem Sveta duhova, a sudeći po opštoj atmosferi u romanu nije isključeno da su bile dobro upoznate i sa Ofucanim holivudskim filmom. Roman prati Kimberli Keiko Kameron zvanu Skim i prelomne adolescentske trenutke u njenom životu daleke 1993. godine. Autorke su dale omaž autentičnosti na taj način, jer je reč o godini kad su obe bile u srednjoj školi ili na njenom pragu. Proći će tri godine od radnje u Skim kada će Placebo ispevati Teenage angst i dati svoj pečat ovoj noćnoj mori odrastanja stihovima "Since I was born I started to decay. Now nothing ever ever goes my way". Junakinja Mariko i Džilijan Tamaki se lako može prepoznati u ovim stihovima. Skim je nastao deceniju i po nakon događaja opisanih u stripu, ali se može naslutiti duh tog perioda, dok je s druge strane originalan u svojoj univerzalnosti. Keiko Kameron može biti bilo koja poluizopštena tinejdžerka iz bilo kog kutka zapadne civilizacije – danas ili pre koje decenije.


Skim je gotik vikanka, sa rukom u gipsu, nezadovoljna sobom, izgledom, okruženjem, majkom, profesorima, prijateljima... Lista je podugačka, ali ukratko reč je o osobi kojoj je sve bljak i ne smatra da je to njena krivica. Ipak, u njenu odbranu, postoji i alternativa koju Mariko i Džilijan savršeno opisuju: grupacija "trendseter" devojaka, takozvanih "popularnih faca", lepih koliko i ispraznih ali svakako dominantnih u nemilosrdnom lancu ishrane srednje škole. Jedna od njih raskida sa dečkom, koji potom izvršava samoubistvo. Time Mariko i Džilijan formiraju centralni događaj oko koga grade svoj roman, daleko konkretnije od namerne ispraznosti Sveta duhova. Skim se suočava sa daleko većom dozom nesigurnosti i dilema nego Inid i Rebeka. Pored tipičnog adolescentskog teenage angst u vidu depresivnih epizoda, priča o samoubistvu i tipične netrpeljivosti i nerazumevanja, Skim se suočava sa homoseksualnim epizodama usmerenih ka profesorki. Daleko od toga da zaljubljenost nije uzajamna. Profesorka Arčer uzvraća osećanja, ali su kod nje ulozi daleko veći. Njeno suočavanje sa tom epizodom, odnosno izbegavanje kontakta, kao i  Skimino suočavanje sa nestankom jedine osobe za koju je osećala da je razume, u potpunosti su robinsonovski element u romanu. Junakinja oseća tu nedorečenost koja je okupira daleko više od nastojanja okoline da akcenat stavi na samoubistvo učenika iz škole. Paradoksalno, zahvaljujući dubljem uvidu u tragediju mladića koji je oduzeo svoj život upravo zbog, kako se ispostavlja, prikrivene homoseksualnosti, Skim daleko bolje razume tu situaciju od okoline i kvalitetnije se suočava sa njom. Skim i pored adolescentskih brodoloma reaguje na svet daleko zrelije od Inid i Rebeke iz Sveta duhova, i samo želi da svoje tranzicije pregura samostalno. Njeno "I hate you – Everyone" ispisano stopama na snegu nije vapaj upomoć, već želja da bude ostavljena na miru da samostalno isceljuje rane. A zar to nije deo odrastanja? Da naučimo da sami bijemo svoje bitke, bez sažaljevanja, držanja za ruku i ispraznih floskula kojima razni savetnici zasipaju nezainteresovane adolescente.


Džilijan je oslikala Skimin svet u crno-beloj tehnici i nije se upuštala u eksperimentisanje sa kolorom poput Klouvsa. Ipak, ostavila je sopstveni pečat u čestom razbijanju panela i brisanju granica između njih. Ujedno je uspela da na pojedinim segmentima postigne zavidan efekat koristeći table na kojima je redukovala korišćenje tuša, kontura ili senki, ilustrujući tinejdžerski svet koji se utapa u belinu papira i bledi, odsecajući na taj način Skim od fizičke realnosti okoline.


Skim je, najšire moguće posmatrano, strip. Može mu se prišiti epitet grafičkog romana, pobliže ga definisati kao slice of life tinejdžerskog odrastanja. Ali, možemo ga posmatrati i kao udžbenik. Tinejdžeri iz njega mogu mnogo toga naučiti o sučeljavanju sa problemima sa kojima se susreću, dok starijoj generaciji ne bi škodilo da se podseti da su te iste sumnje, strahovi, depresivne misli i izopštenost nekada davno bili sastavni deo njihovih života. Skim može ublažiti taj generacijski jaz i pomoći nam da se malo bolje razumemo.


Nikola Dragomirović
(http://kaleidoskop-media.com/strip/Strip-SKIM-Banalnost-povrsnosti-42)

Fred – Mali cirkus (Sirius production 2016)

Smeh i suze

Izdavačka kuća Sirius production je tokom beogradskog Salona stripa u SKC-u objavila Mali cirkus Freda Aristidesa. Sirius već nekoliko godina s opreznim ritmom objavljuje albume serijala Filimon ovog istaknutog i nadasve poznatog Parižanina grčkog porekla. Mali cirkus, njegovo najličnije delo za koje je isticao da mu je i najdraže u bogatom opusu, je došao tiho i nenadano. Skoro bez najave, a definitivno bez pompe. Što je pak šteta, jer u Malom cirkusu vidimo Freda u punom jeku snage – neiscrpne mašte, bizarnog smisla za humor i pre svega nepredvidivog.
Fred (1931–2013) je rođen u Parizu, pod imenom Frederik Oton Teodor Aristides. Sin je grčkih emigranata. Već u dvadesetim se otisnuo u svet stripa objavljivanjem prvih radova u časopisu "Zero", što je delom i posledica fascinacije ovim medijem, koje je stekao tokom Drugog svetskog rata i okupacije, kada je sa prijateljima noću ulazio u polunapuštene predratne redakcije i precrtavao zaboravljene table sa poznatim likovima.

Nakon prvih skromnijih uspeha došao je do spoznaje da će radove najlakše objavljivati ako u rukama drži uredničku palicu sopstvenog magazina, i 1960. godine je sa grupom prijatelja osnovao časopis. Tako je nastao "Hara Kiri", a zvanični osnivači su Fred, Fransoa Kavana i Žorž Bernije. Ali, tako je nastao i Fred, umetnička iteracija emigrantskog sina grčkog porekla. Potom su u "Hara Kiriju" nastupili brojni drugi saradnici poput Žorža Volinskog, Gebea, Žan-Kloda Furnijea i – Mebijusa. U "Hara Kiriju" je 1963. godine rođen i Mebijus. Na stranicama ovog časopisa se Žan Žiro po prvi put potpisao svojim alter-egovskim pseudonimom. Fred je bio umetnički direktor časopisa i nacrtao je prvih 60 naslovnica.
Istorija "Hara Kirija" se proteže do današnjih dana, i pored brojnih zabrani i kontroverzi, ali Fred se već nakon nekoliko godina povukao iz njega i uplovio u profesionalno bavljenje stripom. Ali, koja je bolja prilika da se nakratko osvrnemo i na "Hara Kiri", s obzirom na to da je lavinu pokrenuo upravo osnivač – Fred. Nasuprot mesečnom izdanju redakcija 1969. pokreće nedeljnik "Hara Kiri Ebdo". U jesen 1970. godine u Francuskoj se odigrala tragedija – 146 osoba je izgubilo život u požaru u diskoteci. Nedelju dana nakon tragedije u Kolombeju le Du Eglizu je preminuo Šarl de Gol. Mediji su izgubili kompas, zasipali naslovnice glorifikacijom nekadašnjeg predsednika, i isticali tragediju sa kakvom se suočila Francuska. Frustrirani zanemarivanjem prethodne, stvarne tragedije, redakcija "Hara Kiri Ebdoa" je objavila naslov "Bal tragique à Colombey: 1 mort" (Tragedija na balu u Kolombeju: 1 mrtav). Časopis je ekspresno zabranjen (nije prvi put), i da bi nastavio sa objavljivanjem redakcija se dosetila da promeni ime i time zaobiđe slovo zakona. A nisu zaboravili da time ne ostanu dužni i kultu Šarla de Gola – časopis je promenio ime u "Šarli Ebdo" ("Charlie Hebdo"), i nastavio da još decenijama (i pored nekoliko novih zabrani, ukidanja i oživljavanja) da baca klipove pod točkove najrazličitijim slojevima društva. Da bi izbegli krivično gonjenje i masovnije proteste, u prvom broju preimenovanog časopisa su objavili tablu stripa Peanuts (Snupi) Čarlsa Šulca, i tvrdili su da novo ime potiče od imena tog autora i njegovog glavnog junaka (Čarli Braun). Poslednje sumnje da je reč o finti u stilu "crk'o Maršal" je konačno otklonio Volinski kada je više puta potvrdio da ime potiče od Šarla de Gola. Poslednji u nizu događaja od 7. januara 2015. i islamistički masakr u redakciji "Šarli Ebdoa" je svima poznat. Među umetnicima i članovima redakcije koji su tada izgubili život nalazi se i Žorž Volinski.


No, vratimo se Fredu. Prve geg table Malog cirkusa su ponikle na stranicama "Hara Kirija". Nakon toga, kada je zahvaljujući Filimonu već postao zvezda Gošinijevog "Pilota", neki delovi su reprintovani i u ovom magazinu. Konačno, 1973. godine Mali cirkus  je objavljen u formi albuma. Na početku, kada je stvarao prve table sa čovekom-đuletom, Fred nije imao na umu da će se Mali cirkus formirati kao nezavisno delo koje će se smatrati njegovim najintimnijim ostvarenjem. Obrisi radnje su se formirali, kako je kasnije shvatio, delom u njegovoj podsvesti. Radnja prati porodicu čergara cirkuzanata, majku, oca i dete, na putovanju kroz svet bizarnosti i nemogućih događaja, koji pod maskom geg-stripa kriju sadržaj za znatno starije generacije. Mali cirkus nije lagano komično štivo poput Asteriksa ili Taličnog Toma. Reč je o mnogo mračnijem delu koje čitaoce može nekada da odvede na krivi put zahvaljujući grafizmu. Skoro u potpunosti oslikan snažnim nanosima tuša, uz primenu laviranog tuša koji pojačava sumornost i sivilo atmosfere, Mali cirkus je grafički znatno stilizovan. Čak i ponekad u potpunosti pogrešan sa crtačke strane. Ali, harmonija radnje i slike savršeno funkcioniše. Pitanje je da li bi ova radnja funkcionisala sa drugačijim crtežom.

"To mi je najdraža priča", izjavio je Fred u dokumentarnom filmu posvećenom njemu, "Od svih koje sam nacrtao. To mi je prva priča. U nju sam uložio najviše sebe. (...) Bila je razrađenija, 'dublja', ozbiljnija. Čak i crtež sadrži deformacije. Neke stvari su čak i nespretne. (...) Tema je lutanje mojih roditelja. Moj otac je iz Konstantinopolja u Turskoj. Teme su: egzotika, iseljenici, ljudi koji se nikada nisu ustalili. I koji ne pokušavaju da se ustale." "Da li sam to dete ja?", postavlja na posletku sebi pitanje. Čergarska lutanja porodice cirkuzanata su ispunjena nezamislivim bizarnostima – naravno, ne u lošem smislu. Od vojnika koji motaju put da ga nose na čišćenje, do violina koje rastu na drvetu, čitalac ne može da zna šta se dešava u Fredovoj mašti i mora da se pripremi na svakakva iznenađenja svaki put kada okrene stranicu. Ali, istovremeno strip je prožet tom snažnom setnom notom koja ga čini više stripom za odrasle nego za decu, posebno kada se posmatra čitanjem između redova. Onda Mali cirkus postaje kritika i satira društva – obesmišljavanje svakodnevice besmislom. Onda igra "školice" sa prolaznikom postaje simbolika života sa rupom na sredini. I grad u koji ulaze akteri postaje klaustrofobično mesto sa konkavnim zgradama bez prozora i vrata, i gde najviše dolazi do izražaja Fredovo "ljudi koji se nikada nisu ustalili". Mali cirkus  veoma brzo postaje i metafora za lutanja u životu, u kojoj se svako pojedinačno identifikuje.
Fred je, kao što smo rekli, objavljivao Mali cirkus na stranicama "Hara Kirija". Međutim, kao što sam ističe u jednom intervjuu, shvatio je da je lepo kada se od stripova može živeti i izdržavati porodicu. Nacrtao je 1965. godine prvih petnaest tabli Filimona i odneo ih u "Spiruu", gde su ga odbili. Potom se zaputio Reneu Gošiniju u "Pilot", koji se oduševio materijalom i odmah pristao na objavljivanje. Zahvaljujući Filimonu Fred je konačno postao renomirani objavljivan strip-autor. Filimon je strip o prostom ruralnom tinejdžeru koji na različite načine dospeva na fantazmagorična ostrva koja na globusu ispisuju "Atlantski okean". Za Freda je svako slovo jedno ostrvo (ideja koju je imao još u osnovnoj školi), na kome se Filimon susreće sa neobičnim bićima i još nestvarnijim avanturama. Za razliku od Malog cirkusa, koji je ozbiljan zalogaj za čitaoca, kako grafički tako i scenaristički, Filimon je namenjen daleko široj publici. Koloritniji je i grafički vedriji. Priča je "pitkija". Pristupačan je deci koliko i odraslima, koji će pak u njemu naći neku dublju notu. Čitalac ne zna šta sve može pasti Fredu na pamet sve dok ne okrene novu stranicu, kao i u Malom cirkusu. Fred je stvarao Filimona od 1965. do 1987. godine, i tek pred smrt 2013. godine je objavio Le train où vont les choses, epilog priče o svom najtiražnijem junaku, jer nije želeo da ga ostavi nedorečenim. Ali, Mali cirkus je ostao Fredov lični pečat u stripu i delo za ozbiljno čitanje koliko i za duboko razmišljanje. Fredova stvarnost je jedno vreme postala poput sivih laviranih stranica, dok se borio sa depresijom i kada su mu stripovi bili jedini oslonac. Ali Mali cirkus nije depresivan, a često nije ni banalno smešan. Nije ni ozbiljan, ali je nekada napadno simbolički. Nije preobiman, ali se nekada čini da je suviše kratak. Zapravo, Mali cirkus je kao život – oslikan laviranim nijansama sive boje i stari kao dobro vino.

Nikola Dragomirović
(http://kaleidoskop-media.com/strip/Smeh-i-suze-60)

Lokot i ključ (Darkwood 2013–2016)


Šapati iz tame

U Providensu, glavnom gradu američke savezne države Roud Ajlend, ispod nadgrobne ploče na kojoj piše Ja sam Providens (Ja sam proviđenje), počiva Hauard Filips Lavkraft. Kao jedan od ikona horora i utemeljivača žanra, za Lavkrafta je strava bila onostrana, skrivena ispod proteklih eona i usnulo čeka na buđenje. Ciklusi u kojima srećemo panteon drevnih boanstava poput Ktulua, Joga Sotota, Dagona ili Šub Nigurata skoro čitav vek pobuđuju stravu i bezbrojne pokušaje da se slični motivi prenesu na nove priče, pa time i naraštaje. Američki pisac Džo Hil je svojim direktnim omažima Lavkraftu, kao i čitavim vrelom inspiracije, kroz serijal Lokot i ključ uspeo da na trenutak u stripovskom svetu oživi mali delić strave najpoznatijeg sina Providensa.

Džo Hil je, zapravo, sin majstora horora Stivena Kinga. Rođen je 4. juna 1972. godine u gradu Bangoru u američkoj saveznoj državi Mejn pod krsnim imenom Džozef Hilstrom King. Za delimičnu promenu identiteta, i svu famu oko toga koja je usledila, odlučio se na samom početku svoje karijere 1997. godine, u želji da izgradi spisateljsku karijeru koja neće biti zasenjena ili poduprta slavom svog oca. S obzirom na to da je ime dobio po čuvenom pesniku i aktivisti za prava radničke klase sa početka 20. veka, koji je takođe bio poznat pod pseudonimom Džo Hil, mladi potomak Kingovih se lako odlučio na formu svog spisateljskog imena. Misterija, ukoliko se tako može nazvati, o poreklu Džoa Hila, je razrešena tek 2007. godine, nakon što je sam javno potvrdio da je sin Stivena Kinga. O tome se spekulisalo dve godine unazad, nakon što je ostvario solidan uspeh sa svojom zbirkom horor priča 20th Century Ghosts, za koju je dobio prestižnu nagradu "Bram Stoker". Godinu dana nakon ovog otkrovenja, koje i nema puno veze sa njegovim statusom i kvalitetom pisca, Džo Hil je sa crtačem Gabrijelom Rodrigezom pokrenuo serijal Lokot i ključ (Locke & Key) pod pokroviteljstvom izdavačke kuće IDW. Nakon 37 brojeva saga o porodici Lokot i ključevima je okončana 2013. godine, i celokupni opus je objedinjen u šest knjiga. Beogradska izdavačka kuća Darkwood je početkom 2016. godine objavila poslednju od šest knjiga, čime je serijal Lokot i ključ konačno zaokružen i na srpskom jeziku. Knjige serijala Lokot i ključ kod domaćeg izdavača nose nazive Dobrodošli u Lavkraft, Glavolomke, Kruna senki, Ključevi od kraljevstva, Tempiranje i Alfa i Omega, i preveo ih je na srpski jezik Marko Šelić – Marčelo, vrsni poznavalac i ljubitelj devete umetnosti, pre svega Dilana Doga. A posao nije bio lak, posebno kada se ima u vidu da jezičke igrarije Džoa Hila počinju od naslova.
Veoma brzo nakon pokretanja serijala, dok se kraj još nije nazirao, počele su spekulacije o ekranizaciji Lokota i ključa. Međutim, još nije došlo do takvog obrta. Još 2010. godine je navođeno da je 20th Century Fox počeo sa snimanjem pilota za seriju baziranu na serijalu, nakon što su prava prešla sa Dimension Films na njih, pa se čak i Stiven Spilberg uključio u projekat, da bi stvar veoma brzo podbacila. Nije se odmaklo dalje od pilota, projekat je odbačen od strane Foxa, a na trenutak se pominjalo i ime MTV, na strepnju svih fanova serijala.
Cela stvar je prebačena na bojište velikog platna, kada je Universal na ComiConu 2014 najavio da će serijal Lokot i ključ biti pretočen u filmsku trilogiju. Do toga, naravno, nije došlo, i ceo projekat je otpisan. Džo Hil odnedavno ponovo pominje ekranizaciju u vidu serije, u čiju bi se produkciju i on lično uključio. U međuvremenu, pored priča i romana koje neumorno crpi iz sebe, Džo Hil se ne oprašta od medija stripa. U toku ove godine je za IDW pokrenuo novi serijal, Tales from the Darkside, pri čemu se vratio oprobanom receptu saradnje sa Gabrijelom Rodrigezom.
A šta je diglo toliku prašinu kada je reč o serijalu Lokot i ključ? Pre svega – želja da dočekamo objašnjenje. Priča počinje skoro pa kingovskom recepturom, pa u nekom rukom i horor klišeom. Porodica Lokot iz San Franciska biva pogođena tragedijom gubitka pater familias u krvavom, naizgled nasumičnom zločinu dva psihotična tinejdžera, kakvi svako-malo pune novinske stupce. Ostatak porodice – majka sa troje dece – se nakon sahrane sele iz San Franciska u staru porodičnu kuću (skoro pa zamak) u gradiću Lavkraft u Masačusetsu. Ispostaviće se da kuća, koja sticajem okolnosti ima i ime – Kuća ključeva, krije brojne tajne, pre svega u vidu neobičnih i veoma moćnih ključeva od kojih svaki ima svoju namenu, izgled i ograničenja. Ključeve, kao i sve natprirodne stvari vezane za njih vide samo najmlađi Lokoti, dok su majka i stric naizgled slepi za sve događaje. Međutim, Kuća ključeva krije još nešto – udaljeni šapat iz starog bunara koji doziva najmlađeg Lokota.

Skoro šablonski početak jedne horor priče koji na najdirektniji mogući način evocira Lavkraftovo ime u nazivu grada može na prvu ruku da zavara čitaoca. Džo Hil nije blagonaklon prema ljudima koji uzmu prvu svesku u ruke. Zasipanje likovima, bez objašnjenja o njihovom poreklu i nameni, polazi doslovno od prve strane. Međutim, kako priča odmiče, Hil pokazuje svoje spisateljsko umeće i odlično razrađuje svoje likove.
Majka Nina – traumatizovana, silovana, jedva drži sve konce u svojim rukama i to uz pomoć velikih količina alkohola. Najstariji sin Tajler – naizgled tipični gnevni tinejdžer. Ali gnev se odmotava na stranicama, dobija smisao i smer, i vraća se kao bumerang prema njemu samom. Srednja ćerka Kinsi – žrtva u tinejdžerskom okruženju između srednje škole i majke koja pije. I koja odabire da prestane da bude žrtva. Najmlađi sin Bodi – pokretač priče i najčešće tas na vagi koji prevagne u jednom ili drugom smeru. Način na koji Hil razrađuje detinji mozak i njegova rezonovanja je više nego fascinantan. A kada se sve sabere i oduzme, odnosno iščita, može se zaključiti da je Bodi zapravo i glavni junak serijala. Raslojavanjem radnje i analizom stranica dolazimo do zaključka da je Bodi najčešći gost na Rodrigezovim tablama i da se najveći deo priče odigrava oko njega.
I na kraju, od sijaset likova i uloga koje deli Džo Hil, mora se pomenuti i glavni antagonista – Dodž, koga od ranije poznajemo kao "šapat iz bunara". Ovo je u stvari neistinita konstatacija. Dodž je jedini antagonista serijala Lokot i ključ, bez obzira na Sema, ubicu glave porodice Lokot koga srećemo na samom početku. Sem je neshvaćen, poremećen i opasan – podjednako u životu i smrti – ali Dodž je ta sila koja orkestrira ceo splet događaja koji čine okosnicu Lokota i ključa. I kao takav je sjajno portretisan i osmišljen. Dodž je idealan negativac za ovaj serijal. Znamo da je njegova priča daleko kompleksnija, i za njeno sagledavanje je čitalac podjednako zainteresovan koliko ga muči i tajna ključeva.

I dok priča odmiče, čitalac će lako shvatiti da je upecan, i da mu je najsnažniji povod za vrtenje stranica želja da sazna pravu istinu o ključevima koji se kriju u raznim kutcima drevne kuće na strmim liticama Lavkrafta. A ključeva je sijaset, koliko i njihovih primena: ključ za otvaranje glave i menjanje misli, ključ za kontrolu senki, ključ za pretvaranje u džina, duha, životinju... I ključ za prizivanje eha iz bunara, naravno.
Tonalitet porodičnog tinejdž horora u Lokotu i ključu se skoro neopaženo pojačava i strava postaje daleko dublja. Skoro pa iskonska, poput lavkraftovskih zaboravljenih užasa koji spavaju u prikrajku naše svakodnevice ili u izgubljenim dimenzijama koje od nas deli samo treptaj oka. Ili crnih vrata koja otključava Omega ključ? Hil nas vodi kroz priču seckajući vremenske tokove, pa nas čak baca u daleku prošlost da bi nam rasvetlio poreklo ključeva i gvožđa koje šapuće od koga su napravljeni. Ali ne zaboravlja i ljudsku stranu priče, tipično Američku, gde su prijateljstvo i požrtvovanost stavljeni kao najviši ideali. To možda i nije loše, ali je kliše. U ovom slučaju ne naružuje narativ, posebno jer se Džo Hil pobrinuo da upokoji dovoljan broj likova i da ne uguši radnju sladunjavim hepi endom. Hepi endom – da, ali ne i sladunjavim.
Lavkraftovska strava tinja polako ispod fasade serijala, ali se ni u jednom trenutku ne razbukti u punom mahu. Ipak je Lavkraft bio daleko veći pisac ponora od Hila. Ovde se pak naslućuje daleko veći uticaj starijeg Kinga i njegovog narativa. Hil se namerno trudio da ubaci elemente koji će čitaoce privući a koji će podsećati na najslavnijeg horor sina Providensa, ali kingovski uplivi se ne mogu zanemariti. Ostaje pitanje koliko je Stiven King svesno uticao na Lokot i ključ, a na koliko se scenarističkih rešenja Džo Hil samostalno odlučio uz nesvesni uticaj narativa svog oca. I na to pitanje nećemo imati odgovor. Ali, ta tanana nit koju osećamo kod, na primer, To, osećamo i ovde. To je sve u subjektivnom domenu, i moguće je da postoje ljudi kojima to neće zapasti za oko.
Ne bi bilo pravedno privesti kraju priču o serijalu Lokot i ključ, a ne pomenuti grafičku dušu celokupne priče, Gabrijela Rodrigeza. Ovaj čileanski umetnik je ostavio neizbrisiv pečat nacrtavši celokupnu sagu o porodici Lokot. Svojim detaljnim stilom je oblikovao i najmanju pojedinost izuzetno zahtevne priče i dostojno je pratio Džoa Hila na putovanju kroz svet ključeva. Prvi utisak kada se uzme neka sveska stripa u ruke je najčešće na crtaču, a u ovom slučaju reč je o čoveku koji je likove oblikovao specifičnim stilom koji skoro podseća na likove koje bi očekivali u mangama. Posebno kada pogledamo krupne oči na licima čija je fizionomija često prenaglašena. U kombinaciji sa Hilovim scenarijom, Rodrigez je veoma lako otklonio iluzije da je reč o vedrom i šaljivom štivu. Osećaj teskobe i užasa koji čeka iz svakog prikrajka je nekada teško ilustrovati, čak i u mediju kao što je strip. A Rodrigez je to sa lakoćom ostvario. Zarobio je atmosferičnost horora koju je iskombinovao sa likovima čiji takav grafički prikaz ne bismo očekivali u tom žanru. I konačni proizvod je krajnje neočekivan – i pozitivan.

I za kraj, šta još dodati o serijalu Lokot i ključ? Jedino da nakon iščitavanja svih šest knjiga ostaje čudan osećaj potištenosti. Sve kockice se slože, dobijamo uverljivo razrešenje i pregršt objašnjenja koja ne vređaju inteligenciju, ali želimo još. Grabimo ka kraju da bi se zatekli žedni pokraj izvora. Hil i Rodrigez su stvorili priču koju bi ljudi sa zadovoljstvom čitali i da je duplo duža. Ali imali su toliko samokontrole i poštovanja da se zaustave pre razvodnjavanja i pada kvaliteta. I hvala im na tome. A za najokorelije fanove: Hil objavljuje spinof priče koje se tiču prošlosti Kuće ključeva. Najnovija, planirana za decembar 2016, zvaće se Small world i odigravaće se na početku 20. veka.
Hvala mu i na tome.

Nikola Dragomirović
(http://kaleidoskop-media.com/strip/Sapat-iz-tame-4)

Umeće straha

Umeće straha: Lavkraft u stripu

Noć veštica je zaista neobičan praznik, karakterističniji za rimokatolički komonvelt nego za nas. Ali, posredstvom globalizacijskih tekovina, modernosti neopaganizma, a u izuzetno velikoj meri i hipnotičkom mentalitetu potrošačkog društva, Noć veštica (ili Halloween) je sve prisutniji i u našoj kulturi. Mi se, doduše, ne prepuštamo paganskoj ikonografiji maskiranja i trick-or-treatinga, što je zapravo simpatičan običaj u kome deca posebno uživaju. Ali, nismo ni daleko od toga. Možda je samo pitanje vremena kada će takva festivalska atmosfera zaživeti i kod nas.

Ponikao na drevnim paganskim verovanjima, Halloween ili All Hallows Eve (noć svih svetih) je nastao delom od keltskog praznika Samhein, koji je označavao kraj žetve i početak zime – jedan od najznačajnijih dana po verovanjima Kelta. Tokom Samheina (čita se Souin) bi se klala stoka koju bi pripremali za zimnicu, održavale se čitave plejade svetkovina koje su se razlikovale od regije do regije. I najvažnije, tada bi slabile veze između svetova i bogovi, demoni i duhovi prirode bi lakše prelazile na našu ravan postojanja. Ali, to je značilo da i duše pokojnika mogu lako da pređu u naš svet i posete svoje potomke, a dužnost svake kuće je bila da ih ugosti. Ta tipična ikonografija je kao preslikana predstava moderne Noći veštica. Kao dokaz više u prilog srodnosti ova dva praznika, govori nam i činjenica da se Samhein slavio od zalaska sunca 31. oktobra, do zalaska sunca 1. novembra – upravo u vreme Noći veštica.
Rimokatolička crkva je tokom sedmog veka uvela praznik Svih svetih, ili All Hallows, koji se u početku slavio na proleće, da bi ubrzo bio premešten u jesen. Slavio se dan nakon Samheina, odnosno delom tokom njega, 1. novembra, da bi se ubrzo ova dva praznika stopila u jedan. Paganska živopisna, i u narodu ukorenjena ikonografija se stopila sa imenom i kanonskom interpretacijom hrišćanskog praznika, i konačni rezultat je Halloween.
Kod nas je, kao što smo rekli, prisutna redukovana verzija ovog zapadnog praznika. Zasad je jedina naznaka tog prisustva – TV program. Često se te večeri, dok vesela maskirana deca u Americi trčkaraju od vrata do vrata skupljajući slatkiše, organizuju filmski maratoni posvećeni hororu, pa je tako i kod nas. A i zašto da ne, nekad je utešno uljuljkati se u neki globalizacijski trend poput ovog. A nekad je lepo i propisno se isprepadati. Uostalom, strah je jedan od najsnažnijih usađenih instikta, izuzetno snažne biohemije, i daje nepredvidive biheviorijalne reakcije. Prava biohemijska analiza straha u mozgu je suviše opširna i dosadna. Ali sve se svodi na činjenicu da pored poriva da bežimo ili se sakrijemo, strah pojedinim uživaocima žanra donosi i hemijsku reakciju zadovoljstva.
I zato, posle ovako podužeg uvoda – hajde da naučimo da se plašimo uz stripove.
Horor žanr u stripu je dosta podcenjen. Čak se veruje – neosnovano – da strip ne može biti strašan poput filma. Da li je to zato što slike u stripu miruju? Više ni to nije garancija da vas nešto neće propisno isprepadati, kao u slučaju ovog korejskog veb-stripa: gledate na sopstvenu odgovornost.
Ako ste kliknuli na link, i popili malo vode da se saberete, da nastavimo.
Dakle, strip može biti strašan, posebno kada pravi majstor žanra ostavi dovoljan manevarski prostor da vaša mašta dopuni radnju. Naracija ovakvih stripova može da ide od mešavine splatera i psihološkog horora, poput Okruženih mrtvima koje objavljuje beogradska izdavačka kuća Darkwood, pa sve do mnogo perfidnijih ostvarenja očaja i beznađa, poput Tri sene novosadskog Komika, koji briljira na dubljem emotivnom planu baveći se temom smrti deteta.
Ali, za ovogodišnju Noć veštica ćemo se baviti ostvarenjima devete umetnosti koja su posvećena adaptacijama i inspiracijama sveta majstora horora Hauarda Filipsa Lavkrafta. On je u književnosti ostao upamćen kraćim ili dužim pričama u kojima je stvorio čitav univerzum drevnih bogova i onostranih užasa koji vrebaju u zaboravljenim kutcima našeg sveta, i kojih se dotaknu nasumični akteri, često gubeći pritom razum i razboritost – pa i život. Najupečatljiviji je ciklus Ktulua, u kome se na nesvakidašnji način opisuju drevna božanstva koja dremaju i čekaju na buđenje, nakon koga bi doneli svoj užas i okončali našu civilizaciju. Najznačajniju publikaciju posvećenu ovom piscu iz Providensa je priredio dr Dejan Ognjanović. Reč je o Nekronomikonu, u kome je Ognjanović sabrao izuzetan broj priča i propratnih tekstova, u dva izdanja izdavačke kuće Everest Media, a očekuje se i treće izdanje koje će po pojedinim najavama ovaj put pripasti Orfelinu. Ali, strip je posebna tema, i Lavkraft je u njemu prisutan kroz direktne adaptacije, ali i kao inspiracija za pojedine segmente priča. Njegova strava nije direktna. Nema iskakajućih momenata ili brzopotezne akcije. Lavkraft gradi atmosferu ka kulminaciji, dok perifernim vidom bespomoćno posmatramo užas kako se polako šunja do nas. Suština njegovog horora je da iz svakog kutka, ispod površine zemlje na kojoj se upravo sada nalazite ili iza sna koji ove večeri usnite, vreba "nešto" neopisivo i eonima drevnije od nas, i samo nesretan splet naivnih okolnosti nas deli od toga. Ili rečima samog Lavkrafta: "U svom domu u R'lijehu mrtvi Ktulu čeka, snovima obuzet." "Nije mrtvo ono što zauvek bdije, u eonima mrtvim ni smrt mrtva nije." (Zov Ktulua, prevod: Dejan Ognjanović)

Holandski strip-umetnik Erik Krik je posvetio Lavkraftu svoju zbirku stripova S one strane i druge priče, koju je 2014. godine objavila izdavačka kuća Besna kobila. Krik je u njoj adaptirao pet priča Hauarda Filipsa Lavkrafta – Otpadnik, Boja izvan ovog svemira, Dagon, S one strane i Senka nad Insmutom. Ova poslednja je i najduža u zbirci, a ujedno i najrazrađenija. U Senci nad Insmutom Erik Krik oslikava svu suštinu Lavkraftovog univerzuma, u kome jedno putovanje za Arkam i usputna stanica u Insmutu mladom akteru otvaraju vrata drevnih užasa i rase ribolikih bića koja žive ispod talasa okeana. Autor krije suptilne tragove u crtežu i gradi ih ka razrešenju, koji zaista unosi hororični nespokoj. Krikova fascinacija Lavkraftom je očigledna, i on svoju živu maštu perfektno prenosi na papir. Stil mu je mekan i živopisan, i veoma lako zaokupi čitaoca, a opet pored očigledne dopadljivosti crteža uspeva da lako iznedri lavkraftovske užase. Krikove kulminacije priče su groteskne ali ne i odbojne, dok priče adaptira sa lakoćom, prilagođavajući ih sekvencijalnoj naraciji stripa. Tu je vidljiva i najveća zamka u adaptacijama Lavkrafta. On je pisac koji prečesto ali vešto koristi brojne prideve. Za njegove opise koji nadograđuju bića koja se susreću u pričama je potrebno naći dostojnu ilustrovanu alternativu, bez gubitka na intenzitetu. I u tome se Krik savršeno snalazi.
Još jedna direktna adaptacija Lavkraftovih dela dolazi iz Darkwooda, koji je 2014. godine objavio Leglo strave, u izvođenju majstora horor-stripa Ričarda Korbena. Njegov stil je poznat velikom broju ljubitelja stripa, a prisutan je već decenijama na našim prostorima. Podsetimo samo na Dena iz "Stripoteka". U Leglu strave dobijamo Korbena u kakvog poznajemo – jezovitog, atmosferičnog i sugestivnog. Zbirka obuhvata adaptacije Dagon, Ožiljak (Prepoznavanje), Sećanje, Muzika Erika Zana, Kanal, Lampa, Artur Džermin, Bunar i Prozor. Zanimljiva je Korbenova odluka da paralelno adaptira poznatije priče poput Dagona i Muzike Erika Zana, sa manje poznatim pesmama iz zbirke Gljive s Jugota kao što su Ožiljak i Sećanje. Izvitopereni crtež Ričarda Korbena savršeno odgovara Lavkraftu, i često prkosi zakonima logike.

Dok su na srpskom jeziku dostupne samo ove dve zbirke direktnih adaptacija Lavkraftovih priča, na engleskom je situacija daleko razvijenija. Broj stripova rađenih po pričama Hauarda Filipsa Lavkrafta se meri u desetinama, dok je najčešće obrađivana upravo Dagon. Ona ima čak osam verzija na engleskom jeziku, od kojih je jedna svakako Korbenova. Zanimljivo je da nakon nje slede The Dream-Quest of Unknown Kadath i Zov Ktulua, dok su se autori najređe hvatali u koštac sa njegovim romanima U planinama ludila i Slučaj Čarlsa Dekstera Vorda. Posebno čudi slučaj da su Planine ludila tako retko adaptirane, posebno kada je reč o romanu koji na najbolji način uvlači čitaoca u univerzum Ktulu ciklusa. Ekspedicija na južni pol koja nalazi monumentalne ostatke drevne civilizacije i fosile nepoznatih bića stare milionima godina. Naravno, u Lavkraftovom stilu, sve je ispričano iz ugla jednog od retkih preživelih na ivici ludila. Hodanje mračnim i oronulim hodnicima drevne civilizacije, dok svaka niša može da krije užase koji su već istrebili ekspediciju, i dok se istorija tih bića raspliće na reljefima, je savršena pozornica za strip strave i užasa, ali sa time se retko ko uhvatio u koštac.
Prvi album ProrokaAnte genesem, Gzavijea Dorisona i Matjea Lofreja, koji je nedavno objavio Darkwood, nije adaptacija Lavkraftovih Planina ludila, ali je utemeljen na direktnoj inspiraciji ovim romanom. Priča otpočinje upravo na ovakvom lavkraftovskom ambijentu, ali ovaj put na Himalajima. Ipak, ne može se otrgnuti sveukupnom utisku da se čitalac smešta direktno u ambijent koji je iznikao u umu majstora horora iz Providensa.
U sličan ambijent su autori smeštali i arheologa Martija Misteriju. Kako u kod nas neobjavljenim stripovima edicije "Gigant", tako i u određenim neobjavljenim epizodama. Iz novijeg perioda, otkad je beogradski Veseli četvrtak preuzeo objavljivanje detektiva nemogućeg, potiče dvodelna priča Zbogom Java/Užas s druge strane praga, čiji je zaplet inspirisan lavkraftovskim univerzumima. U tom kontekstu možemo omenuti i pojedine periode, pa čak i generalni zaplet Magičnog vjetra (Magico Vento), italijanskog stripa Boneli produkcije objavljenog u Hrvatskoj.

I konačno dolazimo do ljubimca ex-Yu publike – Zagora. Duh sa sekirom na prvi pogled nije pogodno tle za lavkraftovske inspiracije. Ali, zahvaljujući Mauru Bozeliju i Morenu Buratiniju, Zagor je tokom devedesetih prošao kroz korenite reforme. Jedna od novina je bila i uključivanje Duha sa sekirom u širi narativ, u kome se nalaze Atlantida, Mu, pa i dimenzije u kojima obitavaju drevni bogovi koji svetu mogu doneti uništenje. U priči Vudu osveta (Veseli četvrtak, "Zagor – Odabrane priče" 18), Zagor nailazi na vudu sveštenicu Mari Lavo, koja ga prvo pretvara u živog zombija, a potom primorava da oslobodi vudu božanstvo na drugom svetu. Ova priča je zapravo uvertira u suštinski lavkraftovsku priču Morska strava (Veseli četvrtak, "Zagor – Odabrane priče" 25), koja je po mišljenju brojnih fanova u samom vrhu popularnosti. Za scenario je bio zadužen Mauro Bozeli, dok je za crtež zaslužan Stefano Andreuči. Ovaj tandem je uspeo da u Zagorovom duhu i epohi prve polovine XIX veka, oživi napetu i gotičku atmosferu priče bazirane na Lavkraftovim ostvarenjima Dagon i Senke nad Insmutom. Zagor i Čiko, na poziv starog prijatelja, kapetana Fišlega, dolaze u luku Port Vejl, i zatiču insmutovsku atmosferu grada zaposednutog ribolikim bićima, kojima komanduje veštac, poklonik Dagona – drevno božanstvo koje je u stvari Zagor oslobodio u Vudu osveti. Morska strava vodi Zagora i čitaoce na putovanje čiji je cilj iskorenjivanje Dagonovog zla, i, što je najvažnije u ovom kontekstu, donosi izuzetno kvalitetnu hororičnu atmosferu i pregršt teskobnih momenata.
Za ovu Noć veštica je sasvim dovoljno. Ova kratka retrospektiva je dovoljna da pobudi nekome želju da putem lako dostupnih izdanja zaroni u lavkraftovske užase u stripu. Za neke ove adaptacije i stripovi inspirisani Lavkraftom neće delovati strašno, dok će neke uplašiti i upropastiti makar jednu noć spavanja. Ako je moguće, neka to bude Noć veštica, makar radi atmosferičnosti.

Nikola Dragomirović

Čovek koji je ubio Taličnog Toma

Čovek koji je ubio Taličnog Toma (Veseli četvrtak 2016)



Svako ima svoju priču. Neke od njih zaslužuju da budu ispričane više puta i na sijaset načina, a priča o Taličnom Tomu, kauboju bržem od svoje senke, definitivno spada među njih. Već dugi niz godina satirične avanture Taličnog Toma uveseljavaju brojne generacije. On je parodija vestern žanra, komični odraz mita o Divljem zapadu, ništa manje stvaran od drugih literarnih, filmskih ili stipskih ostvarenja. Ljudi, događaji i istorijska mesta ovog malog fragmenta ljudske istorije koji se odigrao na američkom kontinentu tokom 19. veka su apoteozirani do neprepoznatljivosti u odnosu na istorijske fakte, tako da je serijal o Taličnom Tomu ništa manje prihvatljiv ili opipljiv od drugih žanrovskih ostvarenja. Ali je svakako lakše probavljiv. Moris, Gošini i drugi autori koji su sarađivali na serijalu su na inteligentan i duhovit način proželi čistu komediju i društvenu kritiku, kako mitskog Divljeg zapada tako i modernog doba. Pružili su čitaocima serijal koji uprkos decenijama nije izgubio svoju aktuelnost koliko ni privlačnost. Talični Tom nije ostario. Ali, došlo je vreme da bude ubijen.


Zapravo, ovo je jedna od misaonih igrarija Matjea Bonoma, autora najnovijeg albuma o Taličnom Tomu - Čovek koji je ubio Taličnog Toma. Da razvejemo bilo kakvu sumnju ili zabrinutost, Talični je živ i zdrav, makar na papiru. Besmrtan je kao i svi junaci njegovog kalibra, te je tako preživeo i ovu novu priču.

Beogradska izdavačka kuća Veseli četvrtak, poznata po bogatoj produkciji Boneli stripova koje plasira na kioske i u striparnice/knjižare, se 2010. godine upustila u ambiciozan pokušaj da domaćoj publici vrati Taličnog Toma u kvalitetnoj opremi i sa prevodima Đorđa Dimitrijevića. Počev od epizode Junak mlakonja, Veseli četvrtak je tokom četiri godine objavio devet epizoda, bez hronološkog redosleda, već se rukovodeći uredničkim odlukama da se publici predstave podjednako starije epizode koliko i one novijeg datuma. Nažalost, realnost je da je taj projekat bio suočen sa poteškoćama, te je epizodom Talični Tom protiv Fila Nefera došlo do zastoja. Čovek koji je ubio Taličnog Toma (L'homme qui tua Lucky Luke), posebno izdanje objavljeno u Francuskoj tokom ove godine zbog obeležavanja sedamdesetogodišnjice Taličnog Toma, je zahvaljujući očiglednom kvalitetu odabrano kao poslednji, deseti album koji će Veseli četvrtak objaviti u ovom obliku. Izdavač ipak ne odustaje lako od ovog junaka. Planira se objavljivanje integralnih albuma sa po tri epizode u tvrdom povezu, sa pregršt pratećih materijala i proverenim prevodom Đorđa Dimitrijevića, a koji će biti štampani u manjem tiražu namenjenom knjižarama i striparnicama. Čovek koji je ubio Taličnog Toma, strip revolucionaran po više kriterijuma, postaje svojevrsan poklon vernim čitaocima i kraj stare edicije, ali i najava novog početka koji će se, nadajmo se, izroditi u kolekciju svih priča o ovom junaku.

No, vratimo se malo unazad, na same početke avantura našeg kauboja. 

Talični Tom je autorsko delo belgijskog umetnika Morisa (Moris de Bever), započeto 1946. godine u "Spirou". Do 1955. godine albume je samostalno realizovao Moris, i reč je o avanturama koje su u odnosu na kasnije daleko realističnije i ozbiljnije. Talični i njegov svet u njima nisu u tolikoj meri satirični, a junak se nije uzdržavao ni od ubijanja. Međutim, pomenute 1955. godine, sa epizodom Des rails sur la Prairie objavljene u "Spirou", čuveni Rene Gošini preuzima pisanje scenarija i Talični postaje ono po čemu ga svi danas poznajemo. Beskompromisni satirično-komični vestern strip, koji je, posebno u ex-Jugoslaviji, stajao rame uz rame sa Asteriksom. U avanturama koje su usledile, Talični se susretao sa velikim brojem eponima Divljeg zapada, od Kalamiti Džejn, Bufalo Bila, Džeka Londona, Džesija Džejmsa, braće Dalton i sudije Roja Bina, pa sve do događaja sa Poni ekspresom, Transkontinentalnom železnicom i "žicom koja peva" – postavljanjem mreže radio telegrafa. Da, čak su i braća Dalton istorijske ličnosti, mada ne liče preterano na svoje verzije iz stripa. Dvojica braće su ubijena 1892. godine u Kanzasu, najstariji brat je stradao kao zamenik šerifa još 1888. godine, dok je četvrti brat Vilijem Bil Dalton bio deo Divlje horde, bande koja je tri godine harala Oklahomom, Misurijem i Teksasom, i koja osim imena ima malo veze sa legendarnim filmom Sema Pekinpoa.

Način na koji su se Moris i Gošini poigravali sa klišeima o Divljem zapadu i istorijskim mitovima ove epohe, podižući ih na novi nivo humora i interpretacije, postao je legendaran. Gošini, nažalost, umire 1977. godine, pa tako scenariji dolaze u ruke brojnih drugih umetnika, poput Boba de Gruta, Žana Leturžija, Rejmonda Antona i drugih, koji su se manje ili više uspešno trudili da se nose sa ostavštinom nepresušnog Gošinijevog genija. Ipak, uz manje uspone i padove, serijal je opstao do dan-danas. Moris je neumorno crtao sve epizode, sve do svoje smrti 2001. godine, kada grafičku palicu (ili bolje četkicu?) preuzima Achdé.
U pratnji konja Džolija Džampera, sa uvek prepoznatljivom šiškom ispod šešira i cigaretom (slamkom) u ustima, Talični je projahao Zapadom, uvek bio najsmireniji, najbrži i, generalno, nepobediv. Istorijske činjenice su stavljene u službu stripa, i upregnute su kao ideja vodilja, dok je ritam diktirao uvek i samo Talični. Bezizlazne situacije su samo naočigled, ozbiljnost je stavljena u drugi plan, vremenom sve više i više, a kauboj brži od svoje senke je bio katalizator turneje po Zapadu. Čitalac ne zna, i ne može da zna, šta će se motati scenaristi i crtaču po glavama dok stvaraju novi album, i jedino u šta možemo biti sigurni je da ćemo junaka na poslednjem panelu zateći kako jaše ka zalasku sunca pevušeći: "Usamljeni kauboj sam ja... Daleko od doma svog..."


Moris je 1983. godine nacrtao 51. epizodu Daisy town, koja će i pored svoje prosečnosti (u odnosu na neke druge epizode) ostati upamćena. Naime, Moris je u njoj poslednji put nacrtao svog junaka sa cigaretom u ustima, bez koje je dotad bilo nezamislivo ugledati njegov lik. Od strastvenog pušača iz Daisy towna, do kauboja koji gricka vlat trave u epizodi 52 – Fingers, iz iste godine, nije se desilo ništa epohalno, osim ove sitne promene za koju čitaoci nikada nisu dobili adekvatno objašnjenje. Ipak, i ta sitnica je bila dovoljna da Moris dobije nagradu Svetske zdravstvene organizacije 1988. godine. Od tada, Talični gricka svoju vlat trave, i nastavlja da pohodi Divlji zapad.

I tu na scenu stupa album Matjea Bonoma, Čovek koji je ubio Taličnog Toma, namenjen obeležavanju sedam decenija serijala. A ovaj strip je iznenađenje za svakoga ko ga uzme u ruke. Od crteža koji upija čitaoca već prvim panelom, pa sve do priče koja je krajnje neočekivana. Omaži vestern mitologiji ne izostaju – počev od naslova koji je direktna referenca na film Čovek koji je ubio Liberti Valansa. Tu je i Bonomova verzija Doka Holideja, legende Divljeg zapada i jedan od učesnika Obračuna kod OK korala uz braću Erp, koji se ovde zove Dok Venzdej. Bonomov Dok je, poput istorijskog uzora, tuberkolozni revolveraš, istrošen i skoro dementan na mahove, i ključni igrač u zapletu koliko i epilogu. Tu je i Dead man's hand, "mrtvačeva ruka", dva para crnih osmica i asova u pokeru koje je po legendi držao u ruci Divlji Bil Hikok kada ga je s leđa ustrelio Džek Mekol u Dedvudu. Tu su i brojni drugi omaži koji će okupirati pažnju svakom poznavaocu žanra. Jedino što nije tu je – humor. Zapravo, humora ima, u razumnim i prihvatljivim granicama, ali ne onog iskričavog i vrcavog gošinijevskog, koji počinje od prve strane albuma i ne pušta čitaoca čak ni u dramatičnim trenucima. Čovek koji je ubio Taličnog Toma je (polu)realistični strip, prava vestern avantura, dramatična i – sasvim očekivano – na kraju tragična. I najvažnije, to nije nedostatak komične inspiracije Matjea Bonoma, već urednička odluka da se publici povodom jubileja pruži jedna ozbiljna vestern avantura u kojoj će Talični konačno biti humanizovan i prikazan kao tipični junak Divljeg zapada, gde nije sve med i mleko i gde se u izvesnoj meri vraćamo originalnoj Morisovoj ideji od pre sedam decenija, odnosno duhu njegovih priča.


Priča je smeštena upravo između epizoda 51 i 52, i popunjava tu večno prisutnu misteriju: zašto je Talični ostavio duvan. I još bitnije, zašto gricka tu vlat trave i gde je ubrao prvu.


Bonom je čak datirao svoju avanturu datumom smrti na nadgrobnom spomeniku jednom od aktera, tako da možemo da smestimo hronologiju ove epizode u 11. novembar 1887. Nažalost, to se kosi sa drugim epizodama, poput Poni expressa, 59. epizode koja bi trebala da sledi nakon ove, jer je epoha službe Poni ekspres vezana za period od aprila 1960. do novembra 1961. Ali, to nas smešta pred još jednu dilemu: da li je Bonomov Talični isti junak koga smo pratili tokom sedamdeset godina. Ili je pak reč o sličnom junaku? Možda istorijskom uzoru? U svakom slučaju, tu je pregršt tema za razmišljanje. Možda nekome smeta nedostatak satire i parodičnosti ovog albuma? I satira i komedija su tu, samo zavijeni u drugačije ruho. Nisu gurnuti pod nos kao nosilac narativa, već je tu jedna duboka ljudska priča o jednom junaku na pijedestalu, i drugom koji je sa njega pao u blato, pušteni kroz prizmu poznatog okruženja i junaka. A ovde junak nije brži od senke, već ga prati taj mit. On je time smešten u rang legendi zapada, rame uz rame sa onima koje je ranije sretao tokom avantura. Ova priča je i sama po sebi parodija. Jer ako je Morisov Talični parodija Divljeg zapada, i sveta u opšte, šta bi bila parodija te parodije? Pa ovaj suštinski ozbiljan strip, u kome Džoli ne priča već rže, u kome vidimo Taličnog kome se tresu ruke, u kome zna da bude mrzovoljan – čak na trenutke odbojan. U kome će neko možda i suzu pustiti. To su iznenađenja koja nam priređuje Bonom – sve što očekujete izostane, a opet dobijete jedan od najboljih stripova koji ćete pročitati. 

Nikola Dragomirović

(http://kaleidoskop-media.com/strip/Covek-koji-je-ubio-Talicnog-Toma-)