четвртак, 18. фебруар 2016.

Zagor: Profesor Helingen po Morenu Buratiniju

Ne razumeš, doktore, ja noću sanjam nojeve


Zagor je apsolutni šampion na prostoru bivše SFRJ, tu nema sumnje. Po broju iskrenih fanova parira isključivo brojnoj čitalačkoj publici Alana Forda. Generacije su rasle čitajući avanture Duha sa sekirom, i veliki deo pripadnika tih generacija je na ovaj način obavio inicijaciju u duhovni prostor devete umetnosti. Velika većina tih – zapravo NAS, zašto da ne – koji su pripadnici generacija 60-ih, 70-ih i 80-ih, i koji se danas kunu u velikane strip scene poput Mebijusa, Fostera i drugih, su prve stidljive korake u svetu stripa napravili na avanturama iz pera Nolite/Bonelija i Ferija. Neki su prešli u nove sfere devete umetnosti, ali ne zaboravljaju ovaj sentimentalni deo svog bića. Neki se nisu makli ni jotu, te i dalje smatraju Ferija i Nolitu bogočevima u svetu stripa, frenetično odbacujući ikakvu misao da se neko može približiti njihovim umetničkim dometima. A neki, zapravo drugi ekstrem na ovoj skali, veličaju svaki vid strip umetnosti ali se prema Duhu sa sekirom ophode kao prema neželjenom kopiletu, proizvodu sramotne pogrešne odluke, i pokušavaju da zatru svojom retorikom svaku naznaku da bi im se nekada moglo natuknuti da su u mladosti posmatrali krošnje drveća i u sebi uzvikivali "AAHHYAKKK" zamišljajući kako lete sa lijane na lijanu.

Da se razumemo, Zagor je dobar, zabavan avanturistički strip koji veliki broj ljudi, mladih i precvalih, svakodnevno čita. Niti čitanje Zagora zatupljuje, niti je Zagor vrhunsko ostvarenje devete umetnosti. Niti je Feri antitalenat, niti je bog otac na nebu likovne umetnosti. Zlatna sredina. Zagor nepretenciozno, ali konstantno, donosi avanture na kioske već dugi niz decenija, sa preko 600 redovnih izdanja i nekoliko desetina sporednih, sa nekoliko desetina hiljada objavljenih stranica. Avanture uz koje su mnogi od nas odrasli, i kojima dugujemo, u velikoj meri, opredeljenje da se bavimo, aktivno ili pasivno, devetom umetnošću. Avanture koje su na različite meridijane vodile glavnog junaka i meksičko bure pride, u borbi za pravdu, protiv belaca i indijanaca, vampira, vukodlaka, gusara, razbojnika, ološa, crnih magova, satanista, čudovišta i ostale gospode kojoj je palo na pamet da narušavaju mir u Darkvudu i šire. I da, protiv ludog naučnika. Profesora Helingena.

Helingen je najbliže što možemo nekome da pripišemo titulu arhineprijatelja Zagora-Te-Neja. Možda ćemo se tu ogrešiti o Barona Rakošija, Nata Murdoa ili neke druge ličnosti iz Zagorovog sveta. Ali da, Helingen je prva i najčešća asocijacija kada je reč o neprijateljima Duha sa sekirom. I kao takav je zapravo odlično zamišljen, u duhu superherojskih američkih stripova. On je Džoker Betmenu u Zagoru, ili Leks Lutor Supermenu u njemu. Suprotnost koja ga čini dostojnim i večnim protivnikom. Kako? Džoker je haos naspram reda i discipline jednog Betmena. Leks Lutor je čovek izvanrednih umnih sposobnosti, bez skrupula, ali samo čovek, naspram natčoveka oličenog u Supermenu. Helingen je stoga sve što Zagor nije. Star, vidno slabiji od Zagora, i nesvakidašnje pametan. Nasuprot Duhu sa sekirom čija je glavna odlika izvanredna fizička kondicija, snaga uma, upornost i maštovitost. Ali ne i naučna "pamet". On tome ne stremi, niti pokušava da razume mašine koje stvara Helingen svojim naučnim umom. Rešenje za okončavanje dijaboličnih izuma profesora Helingena je isključivo stvar sile kada je o Zagoru reč, i to ne u vidu direktnog konflikta već u delovanju iza linija.

Prva priča iz duge istorije susreta ova dva lika se odigrala na samom početku serijala, u broju 11 pod nazivom Ostrvo straha/Tragom Titana, gde se već udaraju osnovni temelji za njihov odnos. U spoju avanture i rudimentarnog SF-a, koji nam je pružio elemente poput ugnjetavanog sela Indijanaca, bande pomagača, polaganog građenja misterije do konačnog otkrivanja profesora Helingena i njegovog džinovskog robota Titana. Zagor se, u najkraćim crtama, oslobađa zatočeništva i prisiljava Helingena da uništi svoju kreaciju.

Drugi susret, skoro 30 brojeva kasnije, kod nas najpoznatiji po izdanju Lunovog Magnus Stripa pod nazivom Čelična neman (nekad davno veoma teško nabavljiv strip), sučeljava Zagora i Helingena na istoj pozornici. Isto ostrvo u jezeru Iri, isto pleme Indijanaca. I isti profesor Helingen, ovaj put lica uništenog ožiljcima od požara od prošlog susreta. Profesor uz pomoć podmornice, nove tvorevine dijaboličnog (ili vizionarskog) uma pokušava da popravi Titana koji je završio na dnu jezera. Ovaj put, za razliku od prethodnog (!), Zagor se oslobađa zatočeništva i prisiljava Helingena da uništi svoju kreaciju.

Treći susret se odigrao, pak, skoro 70 brojeva kasnije, nakon jubilarnog Zagora i prve prave odiseje našeg junaka po Americi i Karibima. U epizodama koje su u dobroj staroj Zlatnoj seriji nosile nazive Povratak u Darkvud, Osinje gnezdo i Bleštavi trag. Novi susret donosi i nove izume, ovaj put krstareće rakete, i nove pomoćnike profesora u vidu pobunjenih vojnika. Zagor, sasvim neočekivano uspeva da se oslobodi zatočeništva i prisiljava Helingena da uništi svoju kreaciju. Ima tu neka pravilnost. Ali, cinizam na stranu, sva tri susreta su sasvim zadovoljavajuće avanturističke priče za razbibrigu i zabavu.

Četvrti susret, poznat u narodu kao Akronjani, se odigrao u poslednjoj četvrtini druge stotine Zagorovih priča. U "Zlatnoj seriji" su izašli u petoknjižju pod nazivom Ikarovo pero, Smrtonosni zrak, Svemirska braća, Teror šeste planete i Svemirska tamnica. Sve ove nazive epizoda nabrajamo iz čistih i svevišnjih sentimentalnih razloga, a svi interesenti za konzumaciju ovih priča mogu, uz iskrenu preporuku, potražiti izdanja Biblioteke Zagor i Odabranih priča izdavačke kuće Veseli četvrtak. A to se, naravno, odnosi i na epizode koje još nismo pomenuli, pošto su sve objavljene i dostupne.
No, da se vratimo na temu. Akronjani, zovimo ih tako, donose jednu od najboljih avantura Duha sa sekirom i autore u jednom zrelijem razdoblju kreativnosti. Ovaj put, srazmerno broju stranica, neizvesnost, avantura, misterija i SF se polako grade. U svakom slučaju, Helingen je dobio nove saveznike, vanzemaljce sa planete Akron, i samim tim su ulozi daleko viši. Ovaj put se Zagor  oslobađa zatočeništva i prisiljava Helingena da uništi svoju kreaciju. Nakon što postane Manituov izaslanik, dobije sveto oružje heroja Rakuma i porazi vanzemaljce. Ali, suština je tu. Ovaj put vidimo Helingena koji rabi tuđu tehnologiju, koju ipak savršeno razume, a jedini originalan izum koji vidimo je najobičniji radio aparat. Ili ne baš najobičniji pošto komunicira sa vanzemaljcima. Koji su već bili na Zemlji. Komplikujemo stvar. Ali ono najvažnije je da na kraju ove priče profesor Helingen strada. Zaista.

Peti susret Helingena i Zagora važi za jednu od najboljih priča iz ovog serijala po mišljenju mnogih fanova. I stvarno, kada se posmatra vankanonski, popularni Demon ludila je sasvim nesvakidašnji Zagor. Kao prvo, najduži je Zagor ikada. Kao drugo, Ferijev crtež je u ovom stripu izuzetno prijatan za oko i nema pada kvaliteta bez obzira na dužinu priče. I kao treće, ovaj susret se nije odigrao. Autor scenarija je Ticijano Sklavi (Dilan Dog), i ovde surećemo možda najveću koncentraciju inspirativnih inovacija kada je o priči reč.

Brojni elementi ludila, paralelnih dimenzija, vantelesnih iskustava i slično čine da ovo ne samo da se ne uklapa u hronologiju Zagora, već i da ne deluje kao strip iz ovog serijala.

I možemo slobodno reći da je njegova snaga u tome što sledeći scenaristi, i pored upornih pokušaja, nisu uspeli da oštete fasadu Sklavijevog Demona ludila (kao što je rečeno, dostupno u izdanju Veselog četvrtka). A ovaj put Zagor nije bežao iz zatočeništva i nije prisiljavao Helingena da uništi svoju kreaciju.

I tu stižemo na korak do teme celog ovog teksta. Na korak. Šesti susret Helingena i Zagora je nastao iz scenarija Maura Bozelija. Senke nad Darkvudom skoro potpuno ignoriše prethodni susret, i hvala mu na tome. Ovaj put srećemo daleko više (neubedljivih) SF elemenata, preplitanja raznih tokova priče i likova, ali i pored nekoliko veoma dobrih elemenata koji odišu autentičnom atmosferom koja koketira sa hororom, reč je o zabavnom ali praznom ostvarenju. Helingena oživljava indijanski bog zla Vendigo (!), daruje mu pomoć i hordu nemuštih čudovišta (!), i celo razrešenje priče deluje kao nešto što se pokazalo kao preveliki zalogaj za Bozelija. Zagor se, zapravo, oslobađa iz zatočeništva, ali... možda bolje da pročitate svojim očima, a pre toga prelistajte malo Edgara Alana Poa, a posebno Avanture Gordona Pima.
Elem, stižemo do sedmog susreta Helingena i Zagora. Prekretnice u ovom odnosu, a i u karijeri Morena Buratinija. Zašto? Pričekajte.

Jubilarni Zagor 600, Il Giorno dell'Invasione, je doneo kratku priču (kratku jer je reč o samo jednom nastavku) u boji, koja na pozornicu ponovo smešta Akronjane, što se može posmatrati više kao jedan omaž prošlim vremenima i uvod u četvoro i po delnu priču koja sledi. Od broja 601 Buratini donosi za sada poslednju (a obzirom da je izašla nedavno, od avgusta 2015, teško da se možemo nadati da je zaista poslednja) priču o profesoru Helingenu. Prvu jednu i po svesku je crtao (sada pokojni) Feri, u vidu nekakvog prologa priče, a ostatak je nastao iz pera Sediolija i Vernija. Ko je mogao očekivati da će Feriju ovo biti poslednja priča u redovnoj seriji.

Svih pet naslovnica tradicionalno crta Feri, a epizode nose naslove L'Eredita di Helingen (Helingenovo nasleđe), Resurrecione! (Uskrsnuće!), Nei Sotterranei di Altrove (U podzemlju baze Drugde), Mad doctor (prevod apsolutno nepotreban) i Finale di Partita (Kraj partije). Epizode je u integralnom izdanju već objavio hrvatski Ludens, u vidu vanrednog maksi izdanja, a evo nam sada i izdanje Veselog četvrtka.

To su generalije, a realizacija je sasvim nesvakidašnja. Što se naslovnih ilustracija tiče, Feri je svakako starac od 89 leta, i kao takav je nacrtao scene koje krase ova izdanja. Zlatno doba Ferija je daleko iza njega, i čast njegovim godinama, iskustvu i umeću, nekada je potrebno znati kada se predati. Drugim rečima, teško da se ovo može smatrati nekim njegovim izvanrednim dostignućem, pa čak ni prosečnim. U sličnom duhu je nacrtan i Ferijev deo priče, i ovo je daleko od onoga zbog čega je već dugo vremena omiljen Zagorov crtač kod zavidne baze fanova. Stranice koje krase Sediolijevo i Vernijevo zajedničko nadahnuće neki ističu kao svetlu tačku ovog serijala, ali i to je pod velikim znakom pitanja. Može se progledati kroz prste neizlečivim nostalgičarima koji u tom crtežu vide (ili žele da vide) repliku Ferijevog crteža iz zlatnih dana. Ja sa druge strane vidim siromašnu kopiju Ferijevog crteža bez trunke dinamike i kadriranja koje je nekada bilo zastupljeno u ovom serijalu. Čak i amatersko oko može videti razliku između prirodnosti Ferijevog crteža iz brojnih priča iz najbolje faze ovog crtača i slika bez života koje Verni pokušava da iznedri ugledajući se na svog idola. Ali, tako je to kada neko svoj stil ne bazira na istraživanju sopstvenog pečata već na imitaciji tuđeg stila. Tako je i ovde. Sedioli i Verni zajedničkim trudom ne uspevaju da iznedre niti jednu impresivnu ilustraciju u tri sveske, već prosečno ilustruju priču koju je Buratini pokušavao (a i dalje pokušava) da prikaže kao izvanredan nalet inspiracije.

Kako se tokom meseci, pa i godina, zagrevala atmosfera u iščekivanju najnovijeg sukoba između Zagora i Helingena, brojni fanovi su bez daha spekulisali, fantazirali i sanjali o predstojećoj avanturi, priželjkujući epski zaplet i epilog. Poznato je da je Serđo Boneli za života zdušno branio ikakav pomen da bi se mogao ponovo odigrati ovaj susret, a verovatno poučen poslednjom, pomalo sramotnom pričom iz pera Maura Bozelija. Jednostavno nije bio voljan da gazi jednu od svojih najpoznatijih kreacija, niti je bio voljan da se ponovo uhvati u koštac sa pisanjem scenarija. Elem, ispratili smo Bonelija na večni počinak, a Buratini je odmah otresao prašinu sa priče koju je, navodno dugo, kuvao u glavi. Sad, postavlja se pitanje, posle čitanja te dugo najavljivane i očekivane priče, šta je Moreno Buratini kuvao toliko dugo i zašto je ovo finalni proizvod.

U nastavku može doći do pojedinih spojlera, ali probaćemo da ne odamo previše radnje.
Helingen je stradao nakon neuspele invazije Akronjana, i to u staklenoj kutiji za teleport/dezintegraciju/štagod, i to je scena koja je često viđana u pričama koje su usledile. Sklavi je odradio svoj povratak na veoma inovativan način, prevashodno na određenoj duhovnoj ravni; Boseli je manje uspešno umešao magiju, a Buratini se okrenuo nauci. I to vanzemaljskoj nauci, servirajući nam neverovatnu količinu zaboravljenih i zagubljenih delova akronjanske tehnologije koja je čučala nekoliko godina, pa i decenija, a usput nam servirajući još impresivniju količinu gluposti. Helingen je kloniran, nakon što su se mašine Akronjana "probudile" i same popravile (!) nakon nove invazije iz broja 600. Da, mašine Akronjana se same popravljaju, Buratini nas ubeđuje u to. Doduše, ne kaže kako, niti zašto, niti zaboga kako. Helingen je kloniran, setio se svega, ili skoro svega, ali je u rukama agenata i naučnika iz tajne baze Drugde. Ponovo se javljaju mudraci koji misle da mogu da iskoriste Helingenov izvanredan um u stvaranju tehnologije u rukama SAD-a, ali profesor ima druge planove. Sve to upakovano na ovaj način pruža čak elementarne osnove za solidnu ako već ne odličnu priču. Međutim, tu dolazimo do prekretnice u karijeri Morena Buratinija, koji je ovde pokazao apsolutnu i neprikosnovenu nemogućnost da iznedri ijednu normalnu ideju. To čak nije pitanje nelogičnosti ili nesretno izvedenih elemenata priče, već o tiradi gluposti bez prestanka. I to i jeste prekretnica, jer nakon ovoga Buratini je na putu bez povratka da se svrsta u najgore scenariste koje je Zagor ikada imao. Prvi segment slagalice je tu, u rukama mu je najgore napisana Zagorova priča – ikada.

Ferijev deo je nebuloza za sebe, jer je potpuno beskoristan deo priče koji je imao za cilj samo da uvede ideju da negde, nekako, postoji skrivena tehnologija Akronjana, i da se ta tehnologija sama od sebe aktivira i popravlja, kao i da je Helingen na putu uskrsnuća. Ako drugi smisao ili poruka ovog dela postoji, potpuno je skriven od očiju javnosti. Nastavak, odnosno glavnica priče je, kao što je rečeno, posebna tirada gluposti. Da ne raspravljamo o svakom pojedinom aspektu, jer ipak ima ljudi koji će ovu priču tek čitati, najviše bode oči nekoliko pojedinosti.
Prvo, karakter Helingena, brižljivo građen, pa i negovan, tokom prethodnih 5(+1) priča, počev od prvog sukoba na jezeru Iri. Helingen je inteligentan, arogantan, opsednut dominacijom, pa i pomalo lud. Ali ovde imamo pred sobom novog Helingena kome je Buratini pokušao da da istorijsku dubinu i da zadre u njegov život pre Titana i Zagora. Konačni rezultat je neurotik i megaloman opsednut arijevskim i rasističkim idejama o dominaciji posebne rase sa njim na čelu, koji komada crnce i Indijance u tajnim eksperimentima pokušavajući da naučno dokaže njihovu inferiornost. A za takvog Helingena, posle više stotina pročitanih stranica u prethodnim decenijama, imamo neuporedivo manje respekta. Helingena koji sebe vidi na čelu Amerike, pa i planete, oslanjajući se na superiornost svoga uma smo voleli i cenili kao protivnika Duha Sa Sekirom. Ali, kako sada ceniti Buratinijevu verziju koja superiornost uma stavlja ispod eugenike i rasne superiornosti. Helingen je oborio samog sebe na najvažnijem ispitu i umesto (zlog) vizionara imamo sitnu dušu. Po imenu Gart (Buratini trademark).
Drugo, Helingenove aspiracije za svetskom dominacijom su oličene zaista impresivnim nizom izuma, a ovde ih ima više nego ikada. Gart (!) Helingen napada Zagora tolikim spektrom arsenala, više kvantitativno nego kvalitativno, ali nijedan nema onu osobenost po kojoj smo ga voleli. Titan, rakete, podmornica i brojne druge stvari su možda naivnije, ali imaju taj avanturistički vajb zbog kog volimo da se bezdušno prepustimo u zabavne avanture, čime onda ni ne postavljamo suvišna pitanja već puštamo priči da nas vodi. Ovde je pak arsenal Garta (prestaću da ga tako zovem) Helingena "preizmaštan", neuverljiv i do te mere nepobediv da se nameće osnovno pitanje: Čemu sve to? Kako i zašto uopšte stavljati junaka pred perpetuum mobile arsenala bez ikakve nade za uspeh? Zašto se do te mere scenaristički zaglibiti u kal da je jedini izlaz nakon bezuspešnog batrganja upliv stranog elementa? I čime nas daruje Buratini na kraju, kad su svi izgledi izgubljeni i kad Zagor gleda preko ivice metaforičkog ponora? Iznenadnu slamku spasa i iznenadnu inspiraciju glavnog junaka možda? Ne. Buratini baca peškir u ring, predaje meč, i pruža nam veličanstveno glup i besmislen deus ex machina, ostavljajući nas da otvorenih usta gledamo u poslednje stranice stripa nadajući se da je sve loš vic. Međutim, to je to. Kraj. Ende. Konec.
Nema potrebe spekulisati kako je moglo ili trebalo da se sve završi, kraj je tu, scenarista je rekao svoje, a nesrećnih crtača nam je čak pomalo i žao, iako nemamo svi baš respekt za njihove crtačke domete. Ali, ipak, ispod ovoga se treba potpisati a ne crveneti od stida. Ipak, najviše čudi učešće Ferija u ovom debaklu. Stari majstor i poslednji živi tvorac Zagora je ipak trebao da nakon čitanja scenarija očinski obgrli Buratinijeva ramena i citira Broja 1 iz Alana Forda: "Prijatelju, ja sam prestar da osobno vodim bitku, ali..."
Nikola Dragomirović

недеља, 14. фебруар 2016.

Serđo Topi: Kolekcionar (Darkwood 2015)

U POTRAZI ZA FRAGMENTIMA SNOVA
Pet priča, i pet predmeta, smeštaju topijevog aktera na sve zamislive egzotične meridijane u poslednjoj četvrtini XIX veka, pri čemu autor prožima svaku od priča jedinstvenom alhemijom legendi, avanture i mistike. Izdanje beogradske kuće "Darkwood" objedinjuje celokupni Topijev opus Kolekcionara
Italija u drugoj polovini XX veka je izuzetno plodotvorno tlo. Batalja, Prat, Magnus, Topi – samo su neka od slavnih italijanskih imena upisanih u istoriju svetskog stripa. Reč je o umetnicima koji su svojim doprinosom među najzaslužnijima što se danas strip opravdano smatra – devetom umetnošću.
Smatra se da istorija italijanskog stripa počinje 27. decembra 1908. godine, kada se na kioscima, kao dodatak građanskom listu "Corriere della Sera", pojavio "Corriere dei Piccoli", popularni "Il Corrierino", koji je kao magazin opstao sve do devedesetih. Od licencnih stripova, pa do domaćih ostvarenja, prva polovina XX veka je za italijanski strip bila puna poleta i brojnih strip časopisa, slično kao u slučaju Srbije i Kraljevine Jugoslavije. Tako su umetnici koji su odrasli na predratnim stripovima prigrabili priliku da se nakon rata punom parom posvete radu i stvaranju. "Corriere dei Piccoli", "Mondadori", "Il Vittorioso" su među najpoznatijima koji su uspeli da prebrode period rata i nastave svoje izdavaštvo, uz pojavu sve većeg broja novih izdavačkih kuća. Naime, nakon Drugog svetskog rata Italija je bila razorena zemlja, i nove generacije postale su vezane za lako dostupan i relativno jeftin vid zabave – strip. A kako je potražnja za stripom rasla, tako su se pojavljivali izuzetno talentovani umetnici koji su dobili mogućnost da slobodno plasiraju i, naravno, naplaćuju svoja dela. I kamen temeljac današnjeg magnata "Sergio Bonelli Editore" udaren je upravo u ovom periodu.

Ipak, ključni trenutak i početak takozvane renesanse italijanskog stripa, odigrao se 1. novembra 1962. godine, izlaskom prvog broja Dijabolika. Sa ovim junakom otvoreno je novo poglavlje za italijanski strip, koji je dobio prvog klasičnog antijunaka, kriminalca i ubicu kao glavnog protagonistu jednog stripa. Italija je pokazala da je spremna za eksperimente u pogledu naracije i crteža, čime su stvoreni svi preduslovi da na scenu stupe umetnici poput Serđa Topija.
SERĐO TOPI: Milanski umetnik i ilustrator, rođen 1932. godine, stupio je na strip scenu 1966. godine upravo u "Corriere dei Piccoli", i to stripom Il mago Zurli po scenariju Karla Tribertija. Pre stripa Serđo Topi je radio brojne ilustracije za italijanske izdavače "Mondadori" i UTET, a forma ilustrativnog stvaralaštva nije ga napustila s prelaskom na medij stripa. U decenijama koje slede, Topi je sarađivao sa velikim brojem izdavačkih kuća, kako u Italiji tako i u Španiji i Francuskoj, poput "Linusa", "Sgt. Kirka", "Corto Maltesea", "Planete de Agostini" (Španija), "Laroussea" (Francuska), "Mosquito" (Francuska) i brojnih drugih. Za CEPIM, kasnije poznat kao "Sergio Bonelli Editore", uradio je tri priče iz edicije Un uomo un’avventura, kao i po jednu priču Nika Rajdera i Julije. Za "Larousse" je radio na edicijama Otkriće sveta u stripu i L’Histoire de France en Bande dessinee. Novosadski "Dnevnik" je svojevremeno objavio ediciju Otkriće sveta u stripu, gde je domaća publika imala priliku da se upozna sa kvalitetnom publikacijom dva Topijeva stripa. Pored ova dva stripaOtkrića sveta, domaća publika nije imala mnogo prilika da se pobliže upozna sa stvaralaštvom Serđa Topija, što posebno čudi imajući u vidu bogat opus i veliku popularnost ovog autora u Evropi. Osim pojedinih priča u magazinskom formatu,Kolekcionar u izdanju "Darkwooda" i Priče iz Velikog rata u izdanju "Makonda" su prva dva tematska integrala Serđa Topija na srpskom jeziku.

U početku su Topijeve priče bile usmerene na istorijske događaje, posebno na Prvi svetski rat, u koje je vešto utkao elemente onirizma i nadrealnog, što postaje redovna odlika kasnijih Topijevih dela. Ali, nadrealne pojave kod Topija nisu jeftine niti parodične, već stoje rame uz rame sa ostvarenjima Dina Batalje ili Huga Prata. Tri reprezentativne priče Serđa Topija iz Prvog svetskog rata prošle godine objavila je beogradska izdavačka kuća "Makondo" u albumu Priče iz Velikog rata, gde se nalazi i jedan od najpoznatijih stripova ovog autora, Mjecko, iz 1989. Ovaj strip najbolje ilustruje upravo tu crtu Topijevog scenarističkog stvaralaštva, gde se uspešno zamagljuju granice između realnog i nadrealnog uz tkanje legendi i narodnog verovanja – kombinacija motiva u kojima se Topi najbolje snalazio.
UZURPACIJA BELINE: S vremenom se Topijev tematski opus širio, kao i retki žanrovi u kojima se nije oprobao. Istovremeno su njegovi grafički eksperimenti postajali sve smeliji.
U zaista impresivnom opusu Serđa Topija, koji se sastoji uglavnom od nezavisnih priča, može se pratiti evolucija autora u istraživanju medija, posebno u kompoziciji koja s vremenom postaje njegova opsesija. Kompoziciona rešenja Topijevih stripova su u najmanju ruku fascinantna i već na prvi pogled se vidi da autor sve češće i odlučnije probija okvire kadrova, zadirući u belinu koja spaja razgraničene scene. Sam Topi je često priznavao da njegove kompozicije narušavaju fluidnost radnje, ali to je žrtva na koju je bio spreman u korist lepote njegovih tabli. 

Ova pojava je u Kolekcionaru ("Darkwood" 2015) zastupljena u tolikoj meri da se retko može naći neka tabla gde nema probijanja okvira i gde svi likovi ostaju razgraničeni. Kulminacija ovog postupka je svakako u Sharaz-de, kolekciji Topijevih interpretacija pojedinih priča Hiljadu i jedne noći, gde se u potpunosti potiru granice između kadrova i ceo opus postaje grandiozni kompozicijski eksperiment.
Pored kompozicije kadrova, ono što fascinira publiku i stručnjake je i Topijev crtački stil. U fuziji, pored ostalog, linije Egona Šilea i kitnjastih tekstura Gustava Klimta, Topijev crtež je prepoznatljiv na prvi pogled. Guste šrafure i senčenje linijama, uz pomenute kompozicije, čine da Topijeve ilustracije asociraju na gravure i litografije. I pored opšte frenetičnosti likova koji iskaču iz svojih okvira i zadiru u belinu, okoliša šrafiranog i kitnjastog poput Klimtovog Portreta Adele Bloh-Bauer, Topijeve table odišu spokojem, što doprinosi magijskoj opojnosti njegovih stripova.

No, da se vratimo najpoznatijem Topijevom ostvarenju, Kolekcionaru, koji je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća "Darkwood" u integralnom tvrdokoričenom izdanju. Topi je pet priča koje čine Kolekcionara stvarao dvadeset godina, od pojave prve priče 1982. godine u časopisu "L’Eternauta", pa do pete priče objavljene 2004. Kolekcionarje jedino ostvarenje Serđa Topija u kome pet priča čine celinu sa jednim centralnim junakom – neimenovanim Kolekcionarom. Topijev glavni akter, kolekcionar po vokaciji, Englez po poreklu, neizmerno bogat i uticajan, zapravo je tragač – potraga za predmetima koji u sebi kriju neslućenu priču ono je što ovog pustolova čini jedinstvenim. Pet priča o pet predmeta smeštaju Topijevog aktera na sve zamislive egzotične meridijane u poslednjoj četvrtini XIX veka, pri čemu autor prožima svaku od priča jedinstvenom alhemijom legendi, avanture i mistike. Svaki od predmeta za kojima Kolekcionar traga jedinstven je za njega, a autoru služi da neprestano širi svoju narativnu pozornicu. 

Kolekcionar nije nezaustavljiv i nepobediv akter. Ali, ono što ga goni je nezaustavljiva opsesija: "Niko ne sme da zaustavi Kolekcionara kad on nešto želi, bio on čovek ili senka." I ta opsesija je ono što čini da budemo posmatrači u Topijevoj igri kompozicije, teksture i naracije. To je suština ovog stripa: autor nas uljuljkava u svoj izmaštani svet isprepletan istorijom i legendama, dok nam pokazuje svoje ilustrativno umeće na pozornici Punta, Amerike, Novog Zelanda ili Tibeta. Prateći Kolekcionara u potrazi za predmetima iz legendi, mi zapravo tonemo u Topijeve snove. Kitnjaste i impresivne nacrtane snove.

Nikola Dragomirović
("Vreme" 1308)

Film: Dedpul (2016)

Serenada za besmrtnu zadnjicu i 12 metaka

Koliko zidova probijete kada tokom probijanja četvrtog zida probijete četvrti zid. Dedpul će vam reći, tokom probijanja četvrtog zida. Uostalom, to je pojava po kojoj se ističe u svetu superherojskog stripa još od svog nastanka devedesetih.  Po tome, neutaživoj gladi za čimičangasima i abnormalnoj količini jeftinih i nekorektnih insinuacija i viceva u neprekidnoj kanonadi rečenica. Za neupućene i željne znanja, probijanje četvrtog zida je pojava u stripu, pozorištu ili filmu kada se akter obraća direktno publici, što ne treba pomešati sa unutrašnjim monologom.

A da, a čimičanga je burito pržen u dubokom ulju.
Dedpul je izuzetno popularan serijal iz Marvel kuhinje. Nastao je devedesetih, i predstavlja pravo osveženje na nebu superherojštine svih žanrova. Katkad brutalan, a katkad naivan, uvek pruža određenu količinu satire umotane u inovativne razloge i načine da neki ološ bude eliminisan, a potom pržene u frapantnoj količini Dedpulovih oralnih tirada. Poput čimičangasa koje nemilosrdno trpa u sebe. Dedpulove avanture su nesvakidašnje, i takvo je razrešenje koje se nudi na kraju.

Ko nije imao prilike da ranije čita neki od ovih stripova, pre gledanja filma neka prvo odradi domaći zadatak u vidu bilo koje priče iz pera Denijela Veja, po mogućstvu sve od početka trka dugog 65 brojeva, ali i bilo koja priča posebno bi dala okvirni smisao i utisak o Dedpulu. Pored toga, tri priče na relaciji Deadpool kills Marvel universe i Deadpool kills Deadpool su sasvim adekvatan materijal van glavnog kontinuiteta. I kao posebnu poslasticu, subjektivno naravno, moramo istaći Deadpool: Dead presidents. Tu ćete steći okvirnu, ako ne i potpunu sliku o plaćeniku sa faktorom isceljivanja ravnim onim kod Vulverina, koji uvek nekako uspe da ispadne heroj, čak i kad (uglavnom) to ne želi.
U svakom slučaju, čitali ove preporuke ili ne, ovde smo zbog činjenice da je brbljivi plaćenik, (anti)heroj u crvenom kostimu (da ološ ne bi video kad krvari), konačno dobio dugometrażni igrani film sa Rajanom Rejnoldsom u glavnoj ulozi. Kažemo prvi put, jer žarko želimo da zaboravimo Dedpula iz prvog Vulverinovog origin filma. I da umirimo sva fanovska srca - što se tiče ovog filma, Dedpul iz Vulverina nije postojao. U 100 minuta filma videćemo samo jednu akcionu figuru u Dedpulovom stanu koja je referenca na tu fanovski neomiljenu verziju, i to je to. Dedpul je ekranizovan, i na to nas je nemilosrdno podsećala opsežna marketinška kampanja tokom prethodnih meseci. Obećavana nam je surova zabava, velika količina verbalnih dosetki i referenci na pop kulturu u raznim oblicima. I posle odgledanog filma, možemo reći – što je obećano to je isporučeno, ni manje ni više od toga.

Film, u velikoj meri verno strip predlošku, prati Vejda Vilsona, bivšeg vojnika i aktuelnog plaćenika, koji nakon epizode višemesečne romanse sa svojom srodnom dušom otkriva da boluje od raka. Sledi prijavljivanje na eksperimentalni tretman za koji mu je obećano da će eliminisati kancer, i spoznaja da mu se nakon dugog sadističkog tretmana koji ima za cilj da probudi uspavane mutantske gene, a time i moći, smeši život sužnja. Vejd Vilson na kraju tretmana, i nakon eksplozivnog bega, postaje Dedpul, plaćenik blago poremećenog uma, isceljujućeg faktora i regeneracije koje mogu da pariraju svima omiljenom Vulverinu i unakaženog lika ("Kao da je Fredi Kruger pojebao topografski mapu Jute"). Potom sledi očekivana potraga za krivcima što izgleda kao avokado – mutantom Ajaksom ("Ukrao si ime sa kutije deterdženta") i njegovom desnom rukom Angel Dust. U potrazi će mu pomoći, a u početku i odmoći, X-meni Kolos (Stefan Kapičić) i Negasonik Tinejdž Vorhed (Brijana Hildebrand). Pored ova dva Iksljuda, videćemo i vilu Doktora Iksa ("Ovolika vila a viđam samo vas dvoje; jel' producenti nisu imali para za još nekog X-mena?"), kao i prepoznatljivi avion ovog superherojskog tima.

Možemo sad nabrajati zanimljive elemente filma poput kameo pojavljivanja Stena Lija – nećemo odati kakvo – kao i scenu nakon odjavne špice koja je posebno inspirativno napisana. Dedpul se posebno vešto poigrava sa idejom glumaca i njihove uloge, pa tako direktno proziva Rajana Rejnoldsa da je sjajan seksi glumac. Potom pominje Vulverina i Hju Džekmena, izruguje se ulogom Rajana Rejnoldsa u Green Lanternu i digitalnom kostimu iz tog filma, kao i prošlogodišnjem Foksovsko-Marvelovskom razočaravajućem ostvarenju Fantastična četvorka.

 Scene gde se Dedpul u kostimu poigrava pričom i ubijanjem su sjajno osmišljene. Nasuprot tome, Vejd Vilson bez kostima i maske više liči na pripitomljenog hrčka. Tu i tamo zasija onaj Dedpul koga volimo i kome se smejemo, ali većinu vremena je reč o potpuno neinspirativnom scenariju. Kao da su se scenaristi trudili da naprave jasnu razliku između Dedpula u kostimu i van njega. I uspeli su. Samo, upitno je koliko su baš želeli da postignu ovaj efekat. Znamo da to jeste problem scenarija, jer je Rejnolds odradio stvarno dobar posao u ovoj ulozi.

Kao što je rečeno, Dedpul pruža upravo ono što je i obećano. Film je zabavna kompilacija superherojskog filma i komedije kakvu ne možemo videti kod zbunjenih Stilera i Sendlera. Ovo nije tinejdž komedija niti romantična limunada. Ovo je Dedpul, i ako ćete se nasmejati ako glavni junak priča sa svojom cimerkom, slepom staricom, o masturbaciji i kokainu, onda ste materijal za ovaj film. 

четвртак, 4. фебруар 2016.

Biblije iz Tihuane

Popaj i Miki, tvrdi kao kamen



Pornografija i erotika, kao i sve sive zone koje pokrivaju, neodvojiv su deo umetnosti bilo koje vrste. Kolevka demokratije je bila preplavljena itifaličnim prikazima satira koji jure pomamne menade i nimfe davno pre Ćićolininih nestašluka na filmskom platnu. Stari svet je, naravno, drugačijim očima posmatrao ljudsko telo i zadovoljstva koja pruža, a ne sme se zaboraviti da je seksualni čin bio i neodvojiv deo mitologija i religija. Čovek, kao seksualno biće, je uspeo da u tim pradavnim vremenima inkorporira svoj osnovni nagon, neophodan poput disanja i žeđi, u sve pore svog bivstvovanja. A velike civilizacije, i tu pre svega možemo misliti na Rimsko carstvo, su u svom traganju za smislom i besmislom opširno rabile ideju seksualnosti u umetnosti, često u svrhu isključivog zadovoljenja nagona.

Pogledajmo uostalom freske iz Pompeja, magičnim prstom tragedije sačuvane do današnjih dana. Prikazi lascivnosti i seksa prožimaju te drevne rukotvorine, često u pervertidnoj formi do te mere da se termin groteske ustalio u današnjoj kulturi. A to su upravo izvorne groteske, nazvane po zasvedenim prostorijama u kojima su otkrivene, grotama, motiva rezervisanih samo za patricijske oči i čula.



Evropa je imala svoje uspone i padove, kako moralne tako i političke, a nove ideje su često pokopavale prethodna ustrojstva. Tako je drevni kontinent vremenom zapao u formu hrišćanske kulture koja je bila orijentisana, makar prividnom, pokopavanju tih osnovnih ljudskih nagona i sahranjivanju prikaza seksa u javnosti. "Mračni" srednji vek, epoha kada je bog iskoristio svoj godišnji odmor, je gurnuo Evropu u svojevrsni kulturni mrak i jednoumlje, ali su u toj epohi civilizacije Bliskog istoka preuzele ulogu čuvara drevnih saznanja i tradicije Starog sveta. Islam je branio prikaze ljudskog tela, ali nije branio čuvanje drevnih spisa sa lascivnim prikazima, spomenika kulture i stvaranju predivnih primera poezije i proze, često erotskog karaktera. Tako su nastali spisi Ali ibn Nasr al-Katiba iz X veka, kao i Adab al-jins 'inda al-'Arab, Erotski zapisi Arapa, koji su otvoreno govorili o homoseksualnosti i erotici rame uz rame sa ljubavnom poezijom. Da, postojalo je vreme kada je muslimanski svet bio taj emancipovan u odnosu na srednjovekovnu Evropu.
Dolazak novih struja i zbacivanje jarma jednoumlja je doneo i izvesna liberalnija shvatanja u Evropi. Satirični i karikaturni crteži XVII i XVIII veka donose brojne predstave lascivnih i erotskih crteža, često u službi humora i ismevanja socijalnih normi i mode tog doba.
A kako su se pojavljivale nove tehnologije, a samim tim i novi umetnički pravci, erotika i pornografija su ubrzo pomaljale glave u novim medijumima. Fotografija, na primer. Nedugo pošto je osmišljen proces izrade fotografskih zapisa, neko se dosetio i da uslika nagu žensku figuru. Tako je polovinom XIX veka nastao i prvi poznati erotski model, glumica Ada Isaks Menken. Isto tako, film nije dugo čekao od svoje pojave do prvih pornografskih zapisa. Sedmominutni film Le Coucher de la Mariee u kome Luiz Vili izvodi striptiz u kupatilu je snimljen već 1896. godine.

I tu dolazimo i do stripa, forme stvaralaštva čiji je život otpočeo otprilike istovremeno sa filmom. Dolazimo do Biblija iz Tihuane, Tijuana Bibles'.
Strip nije uskočio u pornografiju oberučke poput filma ili fotografije. Naravno, otkad je čovek naučio da koristi olovku, tuš i pero, nije odoleo da naslika zamamne obline svoje komšinice. Masovna pojava pornografskog, ili u najmanju ruku erotskog stripa je čekala do dvadesetih godina XX veka kada se pojavljuju prvi primerci Biblija iz Tihuane. Ali, bili bismo nepravedni da Biblije iz Tihuane posmatramo isključivo u kontekstu pornografskog stripa. Reč je o kratkim stripovima, skoro po pravilu od osam strana, malog formata i štampanih na lošem papiru. Otud i alternativni naziv za njih – Eight pagers. Osnovni koncept Biblija je satirično-pornografski, i na svojim stranicama su ugošćavali brojne poznate ličnosti iz popularne ili opšte kulture u periodu od dvadesetih do šezdesetih godina u Americi. No, krenimo redom.

Tijuana Bibles', Eight pagers, Two-by-fours, Jo-Jo-books, sve su nazivi za ove stripove od osam strana veličine dlana, humorističko-pornografskog sadržaja. Pojava Biblija se podudara sa epohom "Velike depresije", ekonomske krize koja je pogodila Ameriku dvadesetih godina XX veka, kada je običan narod bio pogođen talasom besparice i nezaposlenosti i kada je bilo kakav vid jeftine zabave bio dočekivan raširenih ruku. U tom turbulentnom vremenu Biblije iz Tihuane su bile široko prihvaćen oblik zabave. No, razlog za to nije bio isključivo pornografske prirode. Autori Biblija su u lascivne situacije na svoje stranice smeštali širok dijapazon likova iz drugih formi popularne kulture, pa su se tako u Eight pagersima našli Popaj, Pera Ždera, Oliva, Miki Maus, Paja Patak, Beti Bup, Siroče Eni, Dik Trejsi, Bil i Bul, Snežana i brojni drugi. Smatra se da je prvi strip koji je "skinut" za potrebe Biblija bio Tillie the Toiler, dnevni geg strip King Fičers sindikata. Nakon toga se klupko razmotavalo i skoro nijedan junak ili junakinja nisu pošteđeni. A ne treba imati iluzije, Biblije nisu nimalo naivno štivo. Ti kratki stripovi su uspevali da ovekoveče sve zamislive i nezamislive vrste seksualnih igrarija, ne štedeći nikoga, pa nije bilo nimalo neobično da Paja Patak, "tvrd kao kamen", prevari Mikija, ako već ne uspe kod Pate ili Mini.
Kasnije su u lascivne situacije smeštani glumci i glumice, političari i javne ličnosti, uz čitav arsenal seksističkih ili rasnih stereotipa. I to je sve bilo ok. Konzumenti Biblija iz Tihuane su tačno znali šta kupuju i od koga.

Kad smo već kod toga "od koga", ni to nije u potpunosti tačno. Autori, proizvođači i distributeri Biblija iz Tihuane su nam u potpunosti nepoznati. Do četrdesetih su Biblije označavane fiktivnim izdavačkim kućama poput London press iz Londona ili Tobacco Publishing co. iz Havane, što je bila samo mera odvraćanja pažnje eventualnim interesentima iz policije ili pravosuđa. Slično kao što su piratski stripovi devedesetih u Srbiji nosili impresume fiktivnih bosanskih izdavača. Biblije su izvorni i autentični proizvod SAD-a, i tu nema najmanje sumnje. Termin Biblije iz Tihuane potiče iz četrdesetih godina, jer su tada "proturene" priče da se proizvode i štampaju u Tihuani u Meksiku, što je bilo istina koliko i da su poreklom iz Beograda. Ali, termin je ostao, i autentični oblik andergraund stripa Sjedinjenih država je postao i ostao Tijuana Bibles'.

Dakle, o štamparima ne znamo ništa. A o autorima? Još manje. Oni su se krili iza pseudonima, i ostaje nam samo sumnja da se određeni crtač Biblija  može povezati sa nekim imenom. Ali, ruku na srce, Biblije su sa grafičke strane užasni primerci stripa. Crtež i njegov kvalitet nikada nije bio cilj neke uzvišene aspiracije autora kada je ova vrsta stripa u pitanju. Čast izuzecima. Danas raspolažemo sa nekoliko desetina poznatih pseudonima, koji su iznedrili neverovatnih hiljadu stripova, možda i više, koje danas nazivamo Tijuana Bibles'. Mr. Prolific, Mr. Dislexyc, Blackjack i Elmer Zilch su neka od imena koje najčešće možemo videti potpisane ispod crteža u Biblijama. Postoji osnovana sumnja da se iza pseudonima Mr. Prolific krio zapravo ilustrator Dok Rankin, ali ti navodi nikada nisu dokazani. Doduše, Dok jeste nacrtao kasnih tridesetih jedan strip od dvadesetak stranica po imenu You Nazi Man, koji se po stepenu bizarnosti može smestiti kao krunski dragulj na kruni svih Biblija iz Tihuane, i gde je glavni protagonista u seksualnoj, pedofilskoj i kanibalističkoj tiradi – Adolf Hitler. Ali činjenica ostaje da su Biblije najčešće zbrzano i neuredno nacrtani stripovi, kod kojih je bilo važnije da je glavni lik prepoznatljiv i da publika može da ga poveže sa stvarnim likom. Umetnici, u širokom značenju te reči, su imali na umu da je naslov morao da se što brže pojavi u prodaji, kao i da ih neko može zakonski goniti za pravljenje ovih stripova, jer je ipak reč o pornografskom materijalu. Mada, Art Špigelman, poznati strip umetnik i autor Mausa, a ujedno i veliki poznavalac istorije stripa i Biblija iz Tihuane, navodi da nije poznato da je ikada neko odgovarao za crtanje i štampu ovih stripova. Distribucija je bila druga stvar.

Distribucija Biblija iz Tihuane, naravno, nije išla na kioske i prodavnice. To bi bilo protivzakonito. Biblije su se prodavale za male pare "ispod tezge", u pabovima, pivnicama, svim opskurnim okupljalištima nižeg staleža, posebno muškaraca. Poznato je da je tokom Svetskog sajma 1939. godine praćen čovek koji je prodavao Biblije iz gepeka svog auta. Policija ga je pratila do skladišta, gde je uhapšen sa svojim saradnikom i pritom je zaplenjeno 350.000 primeraka Biblija. Prvo poznato hapšenje i zaplena Biblija je iz 1929. godine, kada je pronađena izvesna količina ovih stripova u školskom ormariću u gradiću Tera Hojte. A najveća poznata zaplena potiče iz 1942. godine kada je u Južnom Bronksu FBI agent Foksvort otkrio skladište sa četiri tone materijala. Dakle, distribucija pornografskog materijala je bila zabranjena, i do hapšenja je dolazilo. A od Drugog svetskog rata, kada je puritanizam SAD-a u porastu i kada se stripovi svejedno nalaze na udaru kritike vođene doktorom Vertamom, najopsežnije akcije policije i FBI-a uperene protiv Biblija iz Tihuane su bile usmerene ka načinima prenošenja štampanog materijala. Naime, slanje pornografskog materijala poštom je bilo grubo kršenje federalnih propisa, i tvorci ovih publikacija nisu želeli na taj način da privlače pažnju sudskih organa. Tako se distribucija Biblija na prodajna mesta odigravao uglavnom iz gepeka automobila i tajnih prekrada u kombijima i kamionima. Policija i FBI nisu imali toliko široka ovlašćenja da jure pojedinačne automobile koji prenose male količine pornografskih stripova, niti su želeli da ulažu ljudstvo i koordinaciju u nešto što su i sami posmatrali kao beznačajan vid zabave za muškarce. I nije im puno značilo što ovi stripovi koje se prodaju ispod žita krše određene zakone u pogledu licence i autorskih prava. Amerika je pedesetih imala daleko veće neprijatelje, stvarne i izmaštane.

Ali, ostavština Biblija nije zanemarljiva. One su otvorile, ili makar otškrinule, vrata mnogo liberalnijem i provokativnijem shvatanju stripa. Publika Biblija nije nezanemarljiva, reč je o milionima prodatih primeraka i preko hiljadu poznatih stripova, koji su 40 godina bili izduvni ventil velikom broju ljudi. U stripu Watchmen (Nadzirači) Alana Mura, jedna od junakinja stare garde, Sali Jupiter, čuva primerak Biblije iz Tuhuane rađene po njenom liku. Takođe, Biblije  možemo videti u filmu Zelena milja u rukama svima neomiljenog čuvara Persija Vitmora.
A i kralj erotike, Hju Hefner je pokušao da objavi nekoliko Biblija koje je nevešto nacrtao pedesetih godina.
Sve u svemu, era Biblija iz Tihuane je okončana početkom šezdesetih, kada su erotika i pornografija počele da ulaze na šira vrata širom Sjedinjenih država. Loše odštampani i još lošije nacrtani stripovi više nisu bili interesantni niti dovoljno provokativni. Danas nije teško naći i strip sa lezbejskim jednorozima (Genus n.20, Venus comics 1996), sado-mazo časnom sestrom u koži (Tales from the leather nun, Last gasp 1973) ili gej kamiondžijama koji su slobodna inspiracija Planini Broukbek (Trucker fags in denial, Fantagraphics 2004). Ali u vreme Biblija takav sadržaj nije bio dostupan. Danas je mesto Biblijama iz Tihuane na aukcijskim sajtovima i istoriji devete umetnosti kao primer jedne od najautentičnijih formi alternativne strip kulture u Americi XX veka.

Nikola Dragomirović